Piše: MILA MILOSAVLjEVIĆ

U tom svjetlu se i Prvi i Drugi srpski ustanak mogu sagledati drugačije nego do sada. Oni nakon čitanja ove dragocjene knjige dr Dragana Simeunovića nisu više iznenadni eruptivni i incidentima uzrokovani događaji, već logičan kreščendo čestih zaleta srpskog naroda ka slobodi koju cijelom narodu može garantovati jedino srpska nacionalna država.

Od uspostavljanja privremene i kratkotrajne, ali izuzetno značajne srpske države Jovana Nenada (1526–1527) koja se prostirala na teritoriji Južne Ugarske, pa preko pokušaja niza srpskih aristokrata da Srbi zadobiju bar samostalnost u pogledu rukovođenja srpskim narodom na tlu Austrije, kao i neuspjelog pokušaja grofa Đorđa Brankovića da stvori srpsku državu dijelom na tlu Austrije, a dijelom na tlu turske okupacione zone na Balkanu, učešća srpskog naroda na strani Austrije u njenim ratovima sa Turskom radi svog sopstvenog oslobođenja, nakon čega su slijedile velike i male seobe, i tako redom sve do Kapetana Koče i potom Karađorđa, autor ispreda čvrstu nit argumentacije da je srpski narod ne samo stalno težio ka slobodi već i da je u obje carevine, u kojima je vjekovima živio raspolućen i porobljen, stalno stvarao umne političke projekte svog oslobođenja i uspostavljanja nekog od nivoa državnosti.

Izvanredan znalački politikološki pristup autora ovoj materiji iskazuje se posebno u analizi političkih ideja u Srba počev od 19. vijeka kada se ne samo ponovo rađa, već i moderno oblikuje srpska država. Može se reći da Dragan Simeunović na krajnje objektivan način analizira i opterećenost mlade srpske novovjekovne države feudalnom tradicijom i svakovrsnom nejednakošću, a potom i pojavu različitih političkih struja i ideologija u Srbiji. Opisane su i pojašnjene mnoge do sada malo poznate političke koncepcije i ideje, kako srpskih liberala, naprednjaka i konzervativaca, tako i socijalista i radikala, bez ikakvog ideološkog naklona pisca ove knjige ma kojoj od ovih struja, što je kod nas i te kako znao biti slučaj.

Takav pošten istraživački pristup autor će zadržati i u analizi sudbonosnih političkih koncepata i zbivanja na prelomu 19. i 20. vijeka da bi potom pratio razvoj srpske političke misli i njenih istaknutih reprezenata ne samo u vremenu do osnivanja Kraljevine SHS, već sve do Drugog svjetskog rata u okvirima Jugoslavije.

Posebnu vrijednost ovoj knjizi daju potpuno nova istraživanja veoma interesantnih, a zaboravljenih likova iz naše prošlosti i njihovih impresivnih ideja nad kojima se danas čovjek mora bar zamisliti. Takav je svakako lik kapetan Husein Gradaščević, vođa pobunjenih bosanskih janjičara koji je 1831. težeći da oslobodi Bosnu od tuđinske vlasti povjerovao u mogućnost etničkog jedinstva i poveo i muslimane i pravoslavne iz Bosne na Kosovo da u sudaru sa nadmoćnom sultanovom vojskom „osvete kneza Lazara”, da bi nakon pobjede koju niko nije očekivao, vladajući prostorom od Banjaluke do Skoplja, pokušao da ostvari jedinstvo svih srpskih teritorija, predlažući knezu Milošu i Njegošu spajanje njihovih država u jednu cjelinu sa Bosnom, što su spriječile velike sile, uračunav i neke prijateljske.

U jednakoj mjeri plijene pažnju i drugi znani i neznani junaci koji su „igrali samo jedno ljeto” u našoj istoriji, ali su svojim idejama i djelom ostavili dubok trag i postali mogući svijetli primjeri svim budućim generacijama. Uzbudljiv je i potresan segment knjige koji pokazuje etičnost i ogromno rodoljublje srpskih komita, koje su naši savremeni novinari-podrepaši i publicisti koji ne poznaju istoriju ali vole novac, počeli radi puke atraktivnosti u poslednje vrijeme da blate i pretvaraju u obične razbojnike u svojim petparačkim feljtonima i TV serijalima.


(Nastaviće se)

---