Likovna umjetnica Maja Burić Đuranović pridodala je svom umjetničkom opusu još jedan ciklus, crteže kojim iskazuje stav i revolt o našoj stvarnosti. Prisutna je na crnogorskoj likovnoj sceni od početka devedesetih, ubrzo nakon što je završila slikarstvo na Pedagoškom fakultetu u Nikšiću. Pored slikanja, bavila se nekoliko godina i pedagoškim radom, a onda svoj talent razvija i kao grafički dizajner radeći u „Pobjedi”. Danas radi kao slobodna umjetnica, pored slikarstva bavi se ilustracijom knjiga, časopisa.
Čovjek je u centru Vašeg umjetničkog istraživanja? Šta Vas to interesuje, ili bolje reći iritira, pokreće na stvaranje?
– Usredsređena sam na čovjeka, svrhu života, fenomen smrti. Iritira me možda najviše to što ljudi olako pristaju na nametnute forme, u smislu ponašanja, življenja, svakodnevice. Kao da nisu u mogućnosti da iz sebe izvuku nešto istinitije, nešto vrednije, što čovjek, sigurna sam, posjeduje. Iritira me to što ljudi dozvoljavaju da se njima upravlja kao sa krdom.
Vaši novi crteži čini se da govore „više od riječi” baš o toj našoj svakodnevici?
– Jedna tema koja me je zaokupila je fenomen glasača. Imam seriju crteža u novom ciklusu koji se baš tako zovu. Eto, taj glasač nije individua, već društvena pojava motivisana za glasanje. Ti parovi koji se srede, pa paradno hrle ka glasačkim mjestima Ovi crteži svjedoče o ljudima koji ne predstavljaju individuu, već masovno prihvaćeni oblik egzistiranja bez empatije, humanosti, ljudskosti Za mene je svaki čovjek unikatan oblik života sa svim svojim manama i vrlinama, interesantna priča. Međutim, dobijam utisak, da se ta individualnost gubi. Smatram da naša civilizacija ide pogrešnim putem i da je disproporcija između mediokriteta i tehnologije, koja napreduje velikom brzinom, a koja i pored svojih benefita, još više dehumanizuje ljude. Velikom brzinom idemo u poredak koji od ljudi stvara roblje, koje usljed borbe za golim životom baca pod noge sve ljudske osobine i dovodi do otuđenosti čovjeka. Moje slikarstvo je revolt i nada da ćemo se osvijestiti, shvatiti da to nije naša svrha života…
Ozbiljne teme, ali čini se da ih servirate sa suptilnom dozom humora?
– Likovi na mojim crtežima posjeduju dozu humora. Kroz prizmu humora sve padne lakše, ne umanjujući ozbiljnost stvari. Lider, estradni umjetnik, glasač, špijun, sponzoruša jesu nazivi crteža, portreti ljudi koji su preuzeli te uloge i žive ih. Osnovna motivacija likova na mojim crtežima je zarada, novac, koji je postao jedino mjerilo vrijednosti.
Da li postoji strah da će se ljudi prepoznati u Vašim slikama, ili priželjkujete da se prepoznaju?
– Nisam sigurna da li će i koliko će ih se prepoznati Ako se pojedini i prepoznaju neće se osjetiti pogođenim, jer ta slika zadovoljava njihove moralne kriterijume. Smatram da ljudi većinom imaju lažnu sliku o sebi, uglavnom sklopljenu tako da im prija, da mogu sa njom lagano da se nose.
Da li umjetnost još ima snagu da promijeni svijet ili je izgubila moć i prosto samo ukazuje na devijantne pojave?
– Umjetnost samo može da ukaže, opomene. Da promijeni - teško. Ljudi više nisu zainteresovani za umjetnost, ili ne umiju da je čitaju, tumače na pravi način. Po meni je umjetnost veoma zanemarena. Ekspanzija konzumerizma, konformizma, jeftine zabave i šarenih laža je potisnula sve vidove kvalitetnog umjetničkog izražavanja. Sreća je da uvijek postoje oni malobrojni, koji ostaju na svom kursu i ne podliježu plasiranim jeftinoćama.
• Ipak, niste odustali ni od slikanja, ni od umjetnosti?
– To je za mene lijek, neka vrsta revolta, način izražavanja, neraskidivi dio mene. Čovjek mora da kaže, da podijeli svoje emocije, a moj način komunikacije je kroz crtež, sliku. Vjerujem da jedan broj ljudi može da shvati ono što želim da kažem, ali ne očekujem da će doći do promjena nakon gledanja mojih crteža.
Ne podilazite ni ukusu publike, a ni umjetničke scene?
– Došlo je vrijeme za otvorene karte. Podilaženje, inače, ne vodi ničemu, najčešće još gorem ishodu. Možda je i toga bilo ponekad, ali način i vrijeme u kojem živimo nam više ne dopušta tako nešto. Smatram da bi bilo jedino ispravno da svi napokon budu iskreni prema sebi, drugima i vremenu koje živimo, što bi sigurno dovelo do istinskih promjena.
Da li je korona nešto promijenila u poimanju umjetnosti i načina stvaranja u Vašem slučaju?
– Izolacija mi je lako pala, čak je bila povod za rad, jer, bila sam zasićena gužve. Sve mi je na početku bilo idilično, činilo mi se da će životinjski i biljni svijet, odnosno priroda, vratiti onaj prostor koji su im ljudi oduzeli No, čini mi da je sve otišlo drugim tokom, tj. scenarijem. Način života koji nam se nameće postaje teška tortura, ljudi po ulici prekrivenih lica, bez identiteta, bez mimike, nažalost i djeca, sve mi djeluje kao porobljavanje.
Da li će publika moći da vidi ove crteže i uživo?
– Zasad su svi ti likovi sa mnom u ateljeu u izolaciji. Nadam se da će se uskoro naći u nekom izložbenom prostoru, pa da vidim kakav će utisak ostaviti na posjetioce. Biće zanimljivo posmatrati reakcije ljudi.
S. ĆETKOVIĆ

---

Onlajn prodaja slika
Mnogi umjetnici su ostali bez prihoda. Da li se, po Vama, nešto radi da se umjetnicima pomogne, da li ima umjetničke solidarnosti? Da li iko razmišlja ozbiljno o umjetnicima?
– Kod nas se slabo razmišlja o tome. Koliko ja vidim, sve se svede na lijepu priču i to je to. Mogu da pričam o sebi. Preduzete mjere usljed korone su blokirale okupljanja ljudi u galerijskim prostorima, izložbe niko ne posjećuje, svi oni poslovi kojim smo mi likovni umjetnici mogli da se servisiramo, mislim na turiste, kruzere prepune ljudi željnih da ponesu neku umjetninu iz Crne Gore, više ne postoje. Smatram da je onlajn prodaja slika nemoguća. Prosto, ne može se virtuelno prodati ozbiljan umjetnički rad. Sve ovo ostavlja velike posljedice, nesigurnost, strepnju, borbu za puko preživljavanje. Po meni više će nam štete donijeti sve teža ekonomska situacija i stres, nego sama pandemija. Nije to samo sa umjetnicima slučaj. Sve to lančano ide, pad kupovne moći, gdje je umjetnost periferna u odnosu na osnovne potrebe ljudi. Najgore je što se kraj ne nazire, naprotiv.