Logoraši su bili izloženi čistoj propasti, bez uslova za održavanje higijene, obučeni u dotrajalu odjeću i obuću, sa slabom ishranom, vaškama i logorskom torturom, masovno su se razbolijevali od nazeba, pjegavog tifusa, dizenterije, kasnije i tuberkuloze. Oboljeli nijesu izolovani ni liječeni. Bolovali su i umirali među zdravima, pa čak i po stotinu u jednome danu. Prema tim ljudima ponašalo se ispod svakog ljudskog razuma. Ljudi su cijenjeni mnogo manje od bilo koje životinje i pravo je čudo kako je iko ove golgote preživio.

Užasne posledice pataloške mržnje, odmazde i osvete, koju je austrougarska i katolička propaganda razvila prema srpskom narodu, ne može naslikati nijedan slikar, opjevati nijedan pjesnik, opisati nijedno pero, prikazati nijedan film. Nemoguće je prikazati posledice te mržnje – uništenja, tragedije i stradanja jednoga naroda.

Internirci su do logora stizali fizički i psihički iscrpljeni, umorni, iznemogli i uplašeni. Sprovodnici su ih na ulaznoj kapiji predavali komandi logora i vraćali se. Internirane je primala komanda logora. Svaki pojedinac je detaljno pretresan. Pronađene vrijedne predmete i novac stražari su premještali u svoj džep. Onaj ko bi tome prigovorio dobijao je batine, a oduzete stvari mu nijesu vraćene.

U logore Austrougarska okupaciona vlast iz Crne Gore je, do juna 1916. godine, dotjerala oko 20.000 civila, od kojih je 5.000 zatvoreno u logor Nađmeđer, a ostali u druge logore. Jedina povoljnost u tom periodu, logori su bili oformljeni i nisu bili pod otvorenim nebeskim svodom. Ulazna kapija logora ličila je na nezasito ždrijelo koje je gutalo novopristigle, a njih su iz logora zagušivali memla, vlaga, trulež i zadah smrti. Svaki intertnirac je pri ulasku u logor dobijao: bluzu, logorski broj koji je nosio na kapi, plehanu šolju i kašiku. Svako je upozoren da pri izlasku iz logora to mora vratiti ili platiti. Svi koji su ušli u logor upisivani su u logorsku knjigu sa podacima: za ratne zarobljenike – prezime i ime, puk kome je pripadao, kada je i gdje zarobljen. Za internirane civile podaci su bili slični: prezime i ime, odakle je (selo i okrug), vjeroispovijest i godina života. Dobijeni broj je u logoru označavao cjelokupnu ličnost svakog logoraša. Komanda logora nije logoraše prozivala po imenu i prezimenu, već po broju. Logoraši su svoj broj morali naučiti napamet, na njemačkom, i odazivati se kada taj broj bude pomenut.

Srpski narod uništavan je na svakom koraku, za uništenje nije trebalo birati sredstva. Unišavani su na sopstvenom ognjištu, na bojnim poljima ili u logorima. Logori i logorski sistem bili su specijalizovani za masovno uništenje srpskoga naroda. Komande logora, uništavanje Srba ustupali su i drugima: na italijansko-austrougarskom frontu, u karpatskim šumama, pripjatskim močvarama, na imanjima veleposjednika, u fabrikama, rudnicima.

Austrougarska je po međunarodnim normama i Haškim konvencijama bila obavezna da srpskim ratnim zarobljenicima i interniranim civilima pruži elementarne potrebe za život: smještaj, ličnu i kolektivnu higijenu, ishranu, odjeću, obuću i zdravstvenu zaštitu, za vrijeme držanja u logorima, ali ona to nije učinila. Loši uslovi smještaja, podvodan teren, život u stalnoj i velikoj vlazi, psihofizička iscrpljenost, epidemije bolesti, slaba lična i kolektivna higijena i ishrana doveli su logoraše do gubljenja kondicije i imuniteta, masovnih oboljenja od nazeba, epidemije dizenterije, pjegavog i trbušnog tifusa, tuberkoloze i umiranja.

Piše:

SVETISLAV ŠESTOVIĆ

(Nastaviće se)

---

Srebrna medalja za revnosnu službu
U feljtonu donosimo i imena odlikovanih vojnika i nazive odlikovanja.
Srebrnom medaljom za revnosnu službu bili su nagrađeni: Todor N. Mrdović, Ivan I. Šutović, Pajo J. Filipović, Milan J. Smolović, Milutin Đ. Koković, Milovan N. Caković, Mijo V. Madžgalj, Jovan K. Ljujić, Radoje S. Bošković, Stanislav J. Radović, Sava V. Đogović, Jaćim M. Zejak, Vuksan M. Joksimović i Petronije N. Konjević.