Za organizovanje tog protestnog skupa zbog odluke lokalne vlasti da poništi odluku nadležne komisije i ne udovolji našem zahtjevu da se ulici, trgu ili parku u opštini Liverpul da ime Crna Gora, društvo „Njegoš“ iz Sidneja je imalo, osim moralne, i važnu materijalnu pomoć od pojedinih naših porodica.

Uz rizik da ću nekoga nenamjerno i zaboraviti, spominjem Zorana Đurišića, Miloša i Nikolu Maslovarića, Voja Stanišića, Iliju Vujovića, Milivoja Nikača, Milorada Jokanovića, Grubana Papića, Tomislava Medojevića, Filipa Popovića, Stojana Radića, pa i moju porodicu.

Tako smo ušli u 2011. godinu, a da se nije desilo ništa pozitivno što se tiče našeg zahtjeva, ništa što bi moglo obradovati naše doseljenike, ne samo na prostoru ove opštine i Sidneja uopšte. To je svakako doprinijelo da se jedan dio naših ljudi ovdje deprimira, povuče i pasivizira umjesto da još čvršće zbijemo redove i još odlučnije krenemo u istrajavanje na našem zahtjevu. Umjesto toga, mogli su se čuti vrlo neprijatni čak i razočaravajući komentari u smislu da od ovoga navodno neće biti ništa. No, svi ovi komentari nijesu nikakvo iznenađenje kad je u pitanju naš narod, a od toga niko nije imao korist, sem oni kojima je uistinu bilo stalo i drago da ova akcija ne uspije.

No, na svu sreću, bilo je i onih koji su vjerovali i znali iz nekog iskustva da to još nije sve završeno i propalo dok se god zvanično, službeno ne objavi. Mi koji smo uložili znatno vrijeme i energiju u taj projekat vjerovali smo da to jednom ipak mora doći i neprestano smo, sa još više upornosti i predanosti pratili situaciju i čekali taj dan.

U opštini su jednom mjesečno održavani sastanci na kojima je o svim važnim pitanjima od interesa građana raspravljano uz prisustvo i aktivno učešće zainteresovanih. Na tim sastancima smo, tako, vrlo često bili gospođa Karol Nort Samardžić, Mitar Đurišić i ja, zavisno već od toga kad je ko zbog drugih važnih obaveza mogao stići. Naše prisustvo je bilo od velike važnosti jer smo tako dokazivali i potvrđivali našu upornost, da ne odstupamo ni po koju cijenu od našeg zahtjeva.

Na drugoj strani, gospođa Džudi Pak je bila neprestano u potrazi za terenom adekvatnim budućem parku Montenegro – Crna Gora. Pritom nikome ništa nije govorila u strahu da bi se i to moglo završiti kako se završio prvi predlog. Ipak, ova 2011. godina je bila na izmaku pa smo i mi shvatili da su i naša očekivanja da bi se sve moglo završiti do kraja te godine nerealna.

Bio je 24. februar 2012. godine. Znali smo da je to datum redovnog zasijedanja lokalnog parlamenta, kojem iz nekih razloga nijesam mogao prisustvovati. Negdje oko 21.30 časova dobio sam SMS poruku: „Dobio si Montenegro Park u Murbenku! – Karol“

Znao sam, naravno, da mi radosnu vijest javlja Karol Nort Samardžić, ali nijesam umio ni smio da se radujem. Već sjutradan smo se sreli i ona mi je sugerisala da za sada ništa nije potrebno da vijest širimo, jer opština ima obavezu da pošalje predmet izvršnom organu za geografsko imenovanje, kao poslednjem zvaničnom organu za ova pitanja. Taj organ treba da objavi konačnu odluku, ali tek poslije javnog poziva građanima opštine da se i oni izjasne o tome.Taj postupak bi trebalo da traje najmanje mjesec dana pošto poziv objave lokalna glasila.

Tek potom, kada to zvanično potvrdi takozvani Geografski bord i o tome obavijesti opštinu, može se reći da je konačno sve završeno.

Skinuo sam odluku parlamenta sa portala opštine Liverpul i pošao na datu adresu da vidim mjesto koje će se, ako konačno sve bude po najavljenom, ubuduće zvati „MONTENEGRO – CRNA GORA PARK”

Mi koji smo bili do maksimuma uključeni u ovu priču, mogli smo da odahnemo i mirnije čekamo zvanični dokumenat. No, onima koji su o tome konačno odlučivali, nije se očito žurilo kao nama. A, iskreno, ni nama već sada. Pored svega i stoga što smo mi u međuvremenu od opštine Liverpul dobili zvaničnu potvrdu da je sa njihove strane sve prošlo, kao i da su to oni zvanično proslijedili već pomenutoj kancelariji za verifikaciju.

Obratio sam se opštini da mi pošalju mapu – snimak budućeg parka, što su odmah i uradili, tako da smo tada ipak mogli da obavijestimo naše ljude i uopšte sve zainteresovane doseljenike, kao i da razuvjerimo neke „nevjerne Tome”, koji su uporno sijali sumnju da od svega neće biti ništa i da će se sve konačno završiti neuspjehom.

Piše:

SLOBODAN LAZOVIĆ

(Nastaviće se)

---