-Piše: SLOBODAN LAZOVIĆ

Angažovanje gospođe Karol Nort Samardžić u ovom za nas teškom trenutku bilo je od izuzetne važnosti jer smo naumili da organizujemo sastanak sa gospodinom Tonijem Hadčitijem za kojeg smo saznali da je bio glavnim inicijatorom za opoziv predloga komisije u gradskom parlamentu. Sastanak je održan u prostorijama Opštine Liverpul.

Pravdao se da žali što je došlo do svega ovoga, tvrdeći da je to zaista uslijedilo zato što je ta lokacija bila obećana porodici Šerović. Na kraju je ustvrdio da će se to sigurno po nas riješiti sledeći put. Karol mu je rekla da to nije tačno, da Šerovići nijesu podnosili nikakav zahtjev i da o svemu tome pojma nemaju nego da on priča neistinu.

Sastanak sa pomenutim gospodinom je trajao više od jednog sata. On je na kraju zamolio da se prestane sa javnim protestima preko iseljeničke štampe, „Vesti“ i lokalnih novina „Liverpul Šampion“, i još jednom ponovio da će sledeći put sve doći na svoje mjesto.

Gospodinu Hadčitiju sam rekao da smo mi već bili preduzeli akciju pripreme da se 8. maja obilježi i proslavi odluka o imenovanju Parka Montenegro – Crna Gora, ali da smo sada, razočarani i prevareni, prinuđeni da proslavu pretvorimo u protestno okupljanje usmjereno protiv jednog dijela vijećnika liverpulske opštine. Na pitanje da li je spreman da dođe i okupljenima objasni razloge ovakve odluke, ili da ga uopšte i ne pozivamo. On je odgovorio da to moje pitanje smatra pozivom i da nije potrebno da ga pismeno obavještavamo, odnosno da će on svakako doći.

Bilo je tu potom još nekoliko sastanaka i pokušaja, no sve je bilo uzalud, jer je ranije već određena lokacija za naš park dobila ime „Vitalija park”.

Kada je to definitivno bilo sve tako završeno, dobili smo drugu, novu verziju objašnjenja da je to završeno tako zato što se ime Montenegro nije, bajagi, moglo uklapiti u već data imena ulica za taj dio grada koja su bila navodno italijanskog porijekla ili čak imena određenih ptica.

Pametnome dovoljno...

Na tom već zakazanom skupu u Liverpulu 8. maja uveče trebalo je da uslijedi direktna informacija od predstavnika opštine Liverpul šta se i zašto desilo. Bili su pozvani svi vijećnici, a došli su samo gospođa Nadia Napolitano i gospodin Toni Hadčiti. Na drugoj strani, naši ljudi su se odazvali u priličnom broju, neki su čak došli i iz unutrašnjosti Novog Južnog Velsa (istakao bih Slobodana Purliju koji je sa suprugom došao čak iz Njukasla, i Filipa Popovića koji je sa kompletnom porodicom došao iz Vajonga).

Bila je tu i gospođa Karol Nort Samardžić sa kćerkom Andrejom (ona je, inače, doktor pava i predaje na Monaš univerzitetu u Melburnu). Obje su govorile te večeri, snažno nas podržale da nastavimo borbu za obilježavanje imena našeg starog kraja u ovoj opštini, odnosno ovdje u Australiji.

Takođe i Pol Linč, koji je u to vrijeme bio ministar i držao četiri portfelja u vladi Novog Južnog Velsa. Gospodin Toni Hadčiti je indirektno priznao da je rekao riječi koje su bile presudne da se predlog odbije, ali je obrazložio da „novinama ne treba vjerovati jer one počesto znaju da objave netačne stvari”. Takođe je rekao da se nada da će gospođa Džudi Pak pronaći novu lokaciju da se ipak zadovolji i naša etnička zajednica.

Gospođa Karol Nort Samardžić je u podužem izlaganju vrlo ubjedljivo napala pogrešnu odluku opštine. Njena kćerka Andreja je nadahnuto i istorijski ukazala da se ime parka i te kako lijepo moglo uklopiti i pored toga što su već bila uključena italijanska imena. Jer veze Italije i Crne Gore su davnašnje i veoma duboke i čvrste. Pored toga što je i samo ime Montenegro latinskog, odnosno italijanskog porijekla, i poslednja italijanska kraljica Jelena Savojska bila je Crnogorka, crnogorska princeza koja je udajom za italijanskog prestolonaslednika Viktora Emanuela postala kraljica Italije.


(Nastaviće se)

---