-Preveo sa ruskog i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ

Mlada seljanka Olga I. iz rjazanske opštine i gubernije dobila je napade teške bolesti, koja se manifestovala kroz štucanje, zijevanje, slabljenje i pomračivanje vida i bjesnilo. Ona je čupala sve na sebi, vrištala, pokazivala neprirodnu snagu i cijepala svoju odjeću na sebi u komade. Njene muke su trajale osam godina. 1858. godine ona je pošla sa tri hodočasnice u Sarov i Divejevo. Što su bili bliži Sarovu, napadi su joj se povećavali i pojačavali i čim ga je vidjela, ona je legla na put i nije htjela da ide dalje. Sa velikim naporom su doveli mučenicu u Sarov. Poslije molebna Carici Nebeskoj i opijela ocu Serafimu, ona se uputila na njegov izvor sa svojim saputnicama. Ovdje je napad bio izrazito jak. Onesvijestila se i pala na zemlju, oko dva sata je bila i slijepa i nijema. Na kraju joj je zli duh doviknuo: „Tri su izašla, jedan je ostao“. Poslije jednog dana, ona se pričestila Sv. Tajnama u Sarovu i krenula u Divejevo. Na pola vrste od manastira pala je na zemlju. Usput su je više puta prevrtali po zemlji i sa velikom mukom doveli do večeri tako bolesnu u hotel, otud bi i pobjegla da je nijesu čuvali. Ujutro su je, ne govoreći joj ništa, poveli u Crkvu Gospodnjeg Preobraženja, gdje je bila ćelija prepodobnog oca Serafima, koja je pretvorena u sveti oltar i u kojoj se čuva sva njegova odjeća. Zao duh joj je dovikivao: „Izaći ću, izaći ću, ćutaću!“ Olgu su, sa raširenim rukama i nogama i naduvenim vratom i stomakom, dovukli do Serafimovog kamena. Bolesnu ženu su legli na kamen, pokrili su je mantijom i stavili na nju epitrahilj starog monaha, bolesnica je vrištala i poslije toga, kad su joj stavili na ruke rukavice oca Serafima ona je izgledala kao da je mrtva. Malo pomalo počela je da se vraća u prirodno stanje i poslije toga je došla sebi, plakala je i molila se, blagodareći Gospoda i njegovog ugodnika za svoje isceljenje, ali je bila iscrpljena i nije mogla da govori dugo, a sve što joj se događalo tokom putovanja potvrdile su saputnice, a rekla je i to da joj nije nikad bilo lakše, niti je bila smirenija kao sada. Igumanija manastira joj je dala blagoslov i sliku oca Serafima sa česticom od njegovog kamena. Drugog dana je prisustvovala liturgiji, molebanu i opijelu i poslije toga otišla u Moskvu.

Građanka grada Penze Jevdokija Očkina je ispričala sledeće: „1843. godine šetala sam u bašti sa svojom trogodišnjom kćerkom Jelisavetom i ne znam kako se za moju staru haljinu zalijepio čičak. Dok sam ga skidala, vjerovatno su nekolike iglice sa čička odletjele i dospjele u oči djevojčice. Moja Jelisaveta je odjednom vrisnula i, zatvorivši oba oka, počela da plače, prolivajući potoke suza. Ja sam zvala stare žene da joj pogledaju oči, one su joj tražile iglice, pokušale su da joj ih izvade iz očiju, ali je na kraju moja kćerka oslijepila. Prošla je jedna godina. U Penzu je došao doktor iz Peterburga. Ja sam vodila slijepu djevojčicu kod njega, ali on nije mogao nikako da je pregleda, nikakva sredstva nijesu mogla da otvore stisnute, i kao da su srasli, očne kapke. Doktor nije mogao ništa da uradi. Godinu dana kasnije, moja slijepa kćerka je sjedjela pored mene na podu, ja sam joj stavila igračke na koljena, ona ih je pipajući prebirala. Gledajući je, ja sam plakala i u mislima izgovarala: „Oče Serafime, pomoli se Gospodu i zamoli ga da otvori oči mojoj slijepoj kćerkici, a ja ću doći pješke do tebe u Sarov“. U tom momentu ona je skočila na noge i počela da trči po sobi. Od tada je progledala i vidjela je kao i ranije, ali nakon dvije godine, ja grešnica, ja sam zaboravila na dato obećanje da ću otići u Sarov i zato sam bila ponovo kažnjena. Moja druga kćerka Marija, koja je takođe imala tri godine, teško je oboljela od neke očne bolesti, kompresi i ljekovi joj nijesu pomagali i tek tada sam se sjetila da sam obećala da ću pješke otići u Sarov. Bez imalo oklijevanja ja sam krenula na put, i tog istog dana, kad su služili opijelo ocu Serafimu, moja malena je ozdravila. Samo je na jednom oku ostala mala pjegica, koja joj nije smetala vidu, već je to bila opomena meni na zaboravljeno obećanje, koje je razgnjevilo Božijeg čovjeka“. 1858. godine ona je bila u Divejevu sa svojom petnaestogodišnjom kćerkom Marijom i sve lično ispričala o ovom šta je napisano.


(Nastaviće se)

---