-Preveo sa ruskog i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ

Spahiju pukovnika V.A.P. iz šacke opštine u Tambovskoj guberniji stalno je boljela glava. 15. avgusta 1857. godine on je doputovao u Sarov tačno na praznik Uspenja Presvete Bogorodice. On je cijelo vrijeme prestajao u crkvenoj bolnici na jutarnjoj liturgiji, a onda poželio da ode na izvor oca Serafima, prije nego što počne večernja liturgija. Ali, sjetivši se da ga čeka žena da piju čaj u hotelu, to ga je poremetilo i on se odmah uputio prema hotelu, ali odjednom, sam nije znao kako, našao se na putu prema izvoru. Kad je došao tamo, on se bojao da se polije lednom vodom po glavi, koja ga je boljela, osjećajući u njoj bubnjanje i bolove, a jutro je bilo hladno, maglovito i padala je sitna kiša. Nevidljiva Božija ruka ga je ovdje iscijelila na čudesan način. On se iznenada okliznuo po mokroj glini i on je pao direktno glavom u izvor i, ne svojom voljom, bio je umiven iscjeliteljskom vodom. Više se nije plašio prehlade, bolova, podigao se na noge, još nekoliko puta se polio vodom po glavi i odjednom je osjetio da su prestali svi bolovi.

Kad se pukovnik P. vraćao u manastir sreo je jednog seljaka, koji mu je ispričao o svom iscjeljenju:

– Evo, mene je danas izliječio otac Serafim. Mene je boljela ruka, bila je otečena, ukočena i nijesam mogao da je podignem. Ja sam takav bolestan i došao u Sarov. Danas sam je dva puta umočio u izvor i ruka mi je odmah ozdravila.

Kod je došao u hotel, pukovnik je svima pričao o ova dva iscjeljenja.

1858. godine, sestra Divejevske sestrinske zajednice Jevdokija, u srijedu pete nedjelje Velikog posta, zajedno sa drugim sestrama punila je ledom ogromno zajedničko skladište za hlađenje, koje je bilo duboko tri hvata (2,134 m) Slučajno se okliznuvši s daske, koja je bila stavljena na ivicu, ona je pala na samo dno skladišta, gdje je već bilo ubačeno nekoliko parčadi leda, čije su ivice bile oštre. Nesrećnica nije ni jauknula od strašnoga pada. Ostale sestre nijesu bile kod skladišta u to vrijeme, one su bile zauzete oko svojih sanki. Kad je najstarija sestra primijetila da nema jedne od njih, pitala je: „Gdje je Jevdokija?“, niko nije znao šta da joj kaže. Kad su ušle u skladište, na dno njega su vidjele nju u svojoj odjeći. Zapanjile su se od užasa, pomislile su da je već mrtva. Dva muškarca, uz pomoć sestara, jedva su je izvukli iz jame. Vidjevši da je živa, blagodareći Gospodu, unijeli su je u najbližu keliju, otrčali po duhovnika i uz blagoslov igumanije, pozvali doktora iz sela Vertjanovo. Kroz nekoliko sati, nesrećnica se osvijestila, ispovijedila se, pričestila Svetim Tajnama, požalila se na velike i smrtonosne bolove na boku i na glavi, po kojoj su se pojavile velike čvoruge i otekline. Doktor, koji je došao obavio je neophodno puštanje krvi, ali je povreda bila veoma opasna. Njena cijela bočna strana je bila otekla, nije se moglo vidjeti da li su rebra polomljena, a dodirivanjem njih, javljao se strašan bol i dugotrajna nesvjestica. Nakon četiri dana, nju su prevezli u bolnicu, ali je i tamo povrijeđena žena naglas jaukala kad bi njih četvoro pokušalo da je podignu na jastuke, jer je stalno ležala na desnom boku. Dvije nedjelje poslije povrede, u toku kojih ona nije mogla skoro nikako da zaspi od bolova, u ponoć na Veliki Četvrtak, zaspala je na trenutak lakim snom i vidi oca Serafima kako ulazi u keliju, gdje je ležala teško povrijeđena žena i rekao je: „Ja sam došao da posjetim svoje poštovaoce, odavno ovdje nijesam bio“ i to izgovarajući, prišao je krevetu bolesnice. Žalosno plačući, ona mu kaže: „Oče, imam velike bolove na boku!“ Stari monah je sastavio tri prsta desne ruke, prekrstio je povrijeđeno mjesto i rekao: „Evo, ja ću ti staviti melem i zavoj“. On je to ponovio tri puta i nestao. Jevdokija je otvorila oči, u keliji nije bilo nikoga i vladala je potpuna tišina. Ona je opet zaspala i probudala se tek u pet sati ujutro, vidjela je sebe da leži na povrijeđenom boku, ne osjećajući nikakve bolove. Sjetivši se da joj se u snu javio otac Serafim, ona je pričala: „Ja sam dugo osjećala kao da mi taj zavoj stoji na povrijeđenom mjestu“. Toga istog dana bolesna žena je sama, bez ičije pomoći, ustala iz kreveta, prošetala nekoliko puta po keliji i svima pričala o svom čudotvornom iscjeljenju, ispovijedila se i pričestila Svetim Tajnama i osnažila se duhom i tijelom, zahvaljujući molitvama oca Serafima.


(Nastaviće se)

---