-Piše: DR RADOSLAV T. STANIŠIĆ

Tarkovski se kroz sve ove scene probijao sa svojim razmišljanjima tako da nijedna od njih, ma kako atraktivno bile konponovane, nije samo ilustracija jedne biografije. Nalazi on opravdanje za svoje misli i osjećanja i neprekidno kroz ljudsku prirodu istražuje ne samo odnos prema sebi i stvarnosti nego prema životu uopšte. I, onda prisustvo transcendentnog u likovnoj kompoziciji daje u svakoj sceni, sekvenci sadržajan kvalitet. Ljudski faktor je ovdje neprekidno prisutan, od njega potiče i zlo ali i ljepota, surovost i blagost – sve zavisi šta od svega toga prihvatamo ili šta na nas vrši bitan uticaj. Rubljov teži uzvišenom ali on živi u mutnom vremenu, punom beznađa, nesigurnosti i krajnje vulgarnosti. U rušenju grada Vladimira stradale su i neke od njegovih najljepših fresaka koje je radio u Uspenskom saboru. Ovaj uzvišeni čovjek sve to stoički trpi i Tarkovski taj njegov stoicizam neprekidno ističe u kontrastu sa onim grubim zbivanjima koja ga stalno ugrožavaju. Želio bi da bude ono u šta vjeruje, dugo je izdržao da mu ruke ostanu čiste ali silovanje djevojke nije mogao da podnese i zato ubija ratnika – siledžiju. To je veliko iskušenje ali i grijeh koji ga tjera na ispaštanje, pokajanje i ćutanje. Rubljov gotovo petnaest godina poslije toga nije ništa slikao odupirući se nasilju u koje je i sam uvučen svojim beskrajnim ćutanjem. Za njega je to izraz njegovog dostojanstva i dokaz unutarnje spremnosti da se suoči sa svim onim što mu tako bestijalna stvarnost nameće. Sačuvati u sebi čovjeka i ne potonuti u zlom vremenu, to je izuzetna hrabrost i nju Tarkovski izuzetno likovno prikazuje. Rubljov vjeruje u moć umjetnosti kao uslovu stvaralačke slobode i nekomformizma i zato Rubljov i predlaže mladome čovjeku da zajedno putuju Rusijom, da slikaju i liju zvona. U suštini, ovim Tarkovski naglašava svoju duboku povezanost sa ljudima, zemljom i samom stvarnošću i grubosti koje društvo nameće svijetu i prirodi, pobjeđuje upravo tom svojom jednostavnošću. Protiv nasilja moguće je boriti se sopstvenom slobodom jer ona upravo u ovakvom paklu i krajnjoj neizvjesnosti pokazuje se sve više kao nužnost i odbrana prema onom što čovjeka ugrožava. Tarkovski tokom cijelog filma neprekidno skreće pažnju na zemlju, iskonsko osjećanje života, vjeru, ljubav i slobodu, koje je mnogo snažnije od svega onog što to ugrožava. Zato se neprekidno, kao u Ivanovom djetinjstvu pojavljuje konj kao simbol života, lijepe djevojke kao znamenje čistote i ljepote, a čovjekov pogled ka nebu i želja da se poleti gore je upravo suprostavljanje svakom ropstvu. Zato ovoj film i nije samo biografski, a lik samog Rubljova je više povod ovom izuzetnom senzibilnom princu vizuelne ekspresije da nam daje dramatične slike iz života velikog ruskog naroda. Film je realističan i ponekad se spušta do krajnje drastičnosti, ali se isto tako vješto izdiže i do čistog estetskog doživljaja i uravo zbog toga je ovo remek-djelo tako slojevito, uzbudljivo, dramatično, ironično, a iznad svega bolno i tragično, uz svu svoju vjeru i nadenje. U Rubljovu ima izuzetno divnih scena, sjajne kompozicije dugih far-kran kadrava (po čemu je on bio prepoznatljiv), rustike i istine, tako da je ovo kao rijetko kada u filmu da se istovremeno i uživa i razmišlja. Zbog spontanosti i istinitosti glumcima je davao scenario tek pred samo snimanje konkretnog kadra ili scene. On na sve reaguje kao vjerujući, slobodni čovjek i umjetnik, pokazuje duboko poznavenje narodnog života, nikad ne gubi se u prolaznom, umije da održi odnos prema realnosti, u tretiranju psihološkog volumena izuzetno je senzibilan ali i odmjeren – ništa ne prepušta slučaju, robuje sopstvenim slabostima, umije da trpi s dostojansvom i zato je ovaj film jedno sjajno samoostvarenje a uz to i prevazilažnje stvarnosti na superioran stvaralački način. To je razlog zbog čega je film rađen veoma moderno, ali ipak u crno-bijeloj tehnici. Tek na kraju filma kada se pojavljuju čuvena djela velikog Rubljova, bljesne pred nama kolor, ali to više i nije život već umjetničko djelo koje se izdiglo, prevazišlo i nadživjelo svoje vrijeme pa tako stoji kao spomenik ljepote i čovjeka do koga i ne može da dopre sve ono u čemu je sam Rubljov morao da živi.


(Nastaviće se)

---