PIŠE: Biljana Kraljević, VSS,

Ambulanta za endokrinologiju IBD



U dječjem i adolescentnom dobu u najvećem broju slučajeva je riječ o šećernoj bolesti tip1, zato je neophodno što prije početi sa liječenjem insulinom, odmah nakon postavljanja dijagnoze. U Institutu za bolesti djece KCCG odmah poslije postavljanja dijagnoze započinjemo obuku pacijenata (prilagođenu uzrasnoj dobi) i njihovih roditelja.

Djecu stariju od 10 godina obučavamo da sami ili uz nečiju pomoć i uz nadzor, sebi daju insulin. Insulin se daje kao potkožne injekcija ili putem insulinskih pumpi u potkožno masno tkivo. Putem penkala insulin se daje insulinskom iglom za pen brizgalice. Koriste se igle različite dužine zavisno od uzrasta, konstitucije i stepena uhranjenosti. Ugao davanja injekcije insulina može biti od 45-90 stepeni, zavisno od uzrasta djeteta, uhranjenosti i dužine iglice.

Mjesta davanja insulina su: spoljna srednja trećina nadlaktice, srednja spoljna trećina nadkoljenice, u predjelu gluteusa (gornji spoljni kvandrat) i u predjelu trbuha, ali ne kod djece mlađe od osam godina i ne blizu pupka. Veoma je važno da se redovno mijenjaju mjesta davanja insulina kako se na tim mjestima ne bi stvorile promjene. Medicinskim terminima ove promjene se zovu jednim imenom lipodistrofije. Mogu biti u vidu čvorića ili zadebljanja (lipohipertrofije) koje su češće, a rjeđe su u vidu usjeka ili udubljenja (lipoatrofije). Mjesto davanja insulina prethodno treba prebrisati vatom i alkoholom za dezinfekciju kože. Insulin se daje u potkožno masno tkivo, u kožni nabor koji se podigne uz pomoć palca i kažiprsta. Aplikacija insulina traje nekoliko sekundi (oko 15 sekundi), obično kažemo pacijentu da kad ubrizga potrebnu dozu insulina broji do 20, nakon čega pusti kožni nabor i izvuče iglicu. Svaki put insulin treba da se daje sa novom iglicom, nakon čega se iglica baca u posudu sa poklopcem koja je predviđena za odlaganje upotrijebljenih iglica.

Insulinska penkala koja se trenutno koriste mogu se čuvati na sobnoj temperaturi do mjesec dana, a ostatak insulina se čuva u frižideru na temperatuti (od 4 do 8 stepeni), ne smije se zamrzavati. Jednom zamrznut insulin nije za upotrebu. Prilikom putovanja savjetuje se da se zaštiti od pretjerane toplote i hladnoće i nositi ga u ručnom prtljagu.

Zavisno od stadijuma i tipa šećerne bolesti, postoji intenzivirana insulinska terapija kada se insulin daje tri ili četiri puta dnevno i standardna insulinska terapija kada se insulin daje jednom ili dva puta dnevno.

Savremani način davanja insulina je putem insulinske pumpe. Upravljajući pumpom pacijent putem potkožnog katetera dobija potrebnu dozu insulina. Ovaj način davanja insulina zahtijeva posebnu obuku i zdravstvenih radnika i pacijenta. Prednost ovog načina davanja insulina jeste to što je najsličnije prirodnom lučenju insulina a broj uboda je smanjen u odnosu na davanje insulina putem penkala.

Dobra regulacija šećera u krvi može se postići i održavati samo uz redovno i često mjerenje šećera u krvi i vođenja dnevnika samokontrole.

Pored klasičnog mjerenja šećera na ručnom glukometru, u novije vrijeme šećer se može kontrolisati uz pomoć senzora za kontunuirano praćenje šećera u krvi, što takođe smanjuje broj uboda u udnosu na mjerenje šećera u krvi klasičnim putem.

S obzirom da šećerna bolest kod djece i adolescenata nastaje iznenada vrlo često se u ovom uzrastu javlja otopor prema davanju insulina kao i redovnoj kontroli šećera u krvi, kao i problemi vezani za promjenu načina ishrane. Zato obuku treba prilagoditi uzrasnoj dobi. Sa puno strpljenja u skladu sa uzrastom objasniti tehniku davanja insulina i mjerenja šećera, pružanjem podraške pohvaliti dijete za svaki vid pomoći.

Reakcija djece i mladih prema šećernoj bolesti u mnogome zavisi od stava i reakcije roditelja. S obzirom da otkrivanje šećerne bolest predstavlja stres za dijete i roditelje, umjesto prepušanja osjećaju tuge, nevjerice i ljutnje, treba energiju usmjeriti na pronalaženje načina kako najbolje da se pomogne djetetu. Treba razvijati pozitivan stav prema šećernoj bolesti i prenijeti ga na dijete.



Disciplna i zdrav način života

Šećerna bolest zahtijeva disciplinu i zdrav način života, ne mora predstavljati ograničenje, jer djeca i mladi sa dijabetesom su jednako sposobni i imaju iste mogućnosti kao i njihovi vršnjaci. Svakodnevna briga o šećernoj bolesti doprinosi razvoju odgovornosti i savjesnosti, a ne osjećaju manje vrijednosti.

Režim ishrane i fizičke aktivnosti u suštini se ne razlikuje od zdravog režima bilo koje druge osobe iste uzrasne dobi, jer na taj način svi čuvamo svoje zdravlje bez obzira imali šećernu bolest ili ne.

---