Pred referendum 2006. obećana nam je prvo država, pa demokratija, a sa njom i bolji položaj građana i radničke klase, do čega 14 godina kasnije ipak nije došlo, ocjenjuju sagovornici „Dana”. U odnosu na 2006, danas u Crnoj Gori imamo čak i veći broj nezaposlenih, pošto smo tu godinu završili sa 38.876 nezaposlenih lica, dok je na evidenciji Zavoda za zapošljavanje sada 41.560 građana. Osim što je broj nezaposlenih konstantno visok, a stopa nezaposlenosti se „smanjuje” brisanjem sa evidencije biroa rada, ni onima koji rade nije ništa bolje. Desetine firmi su za 14 godina otišle pod stečaj, živi se od sezone do sezone, koja je ove godine pod znakom pitanja, dok je novim Zakonom o radu omogućeno olakšano otpuštanje zaposlenih i bez disciplinskog postupka.

– Radnik je doveden u položaj da ujutru kada dođe na posao i kaže „dobro jutro” da mu poslodavac kaže „doviđenja” zauvijek – kazao je za „Dan” predsjednik Udruženog sindikata državnih institucija Veselin Vujanović.

Na pitanje kako komentariše situaciju da su od 2006. plate funkcionerima porasle sa 400 do 500 eura na 1.500 ili 2.000, a radnicima ne, Vujanović kaže da ukoliko pogledamo statistiku i radnicima i penzionerima su primanja duplirana.

– Ipak, kada se istakne taj statistički podatak zaboravlja se da se kaže da su i troškovi života uvećani tri do četiri puta. Prije 14 godina smo imali i jake sindikate, koji su sada marginalizovani. Imamo neki socijalni dijalog koji se predstavlja kao najbolji na svijetu, koji postoji samo za one koji pregovaraju, ali radnici od toga ne vide korist. Imamo Zakon o radu koji svi hvale, i Vlada, i sindikati, i poslodavci, tu je nešto čudno – primjećuje Vujanović.

Ističe da danas, za razliku od 2006, imamo Opšti kolektivni ugovor „na aparatima”.

– I to sve zato što se neko pametan sjetio da važenje radničkog ustava oroči na dvije godine, a sad ga produžava na mjesec. To je slika položaja radnika – naglasio je Vujanović.

Prema riječima Veska Pejaka iz Instituta Alternativa Crna Gora, u „vrijeme sticanja nezavisnosti Crne Gore mi smo imali ekonomski uzlet do 2010–2012, a razlog je bio enormno pranje novca preko naše zemlje, zbog čega je projekat nezavisnosti i realizovan”.

– Radnici su imali blagi porast zarada, nezaposlenost je padala, a plate su blago rasle. Međutim, posle tih prvih godina „uzleta”, pranje novca se usporilo, neki „ruski investitori” su se povukli i počeo je pad ekonomije. Našu ekonomiju još od 90-ih ne čini realni sektor, već isključivo usluge i trgovina. Od 2012. godine i svjetske krize naša ekonomija je padala i plate su realno bile sve manje. Sad prosječan radnik zarađuje 350 eura, dok mu poslodavac uplaćuje doprinose na 222. Ostalo ide na „ruke”. Drugim riječima, poslodavci kradu i radnika i državu – navodi Pejak.

Dodaje da je svaki drugi radnik kod nas prijavljen na minimalnu platu.

– Jednog dana, ako bude srećan da doživi 67. godinu, imaće penziju od 125 eura! Sa njom će moći da kupi dva metra kanapa, kovertu i list papira da napiše oproštajno pismo, jer od tog novca neće moći da plati ni komunalije. Eto to je linija „uspjeha” Crne Gore od 2006. do danas! Svaki peti radnik nam radi neprijavljen jer je Inspekcija rada nesposobna i korumpirana. Sad kad je izbila kriza oko korone ti radnici su svi od reda izgubili posao. Kako su radili neprijavljeni, nijesu imali prava ni na državnu platu od 222 eura. Ko pominje te radnike? Alternativa će zato u budućnosti voditi računa o ovim ljudima, jer o njima očito niko ne brine. Nijedna politička partija i ne pominje te ljude! Smatramo da je jedini način da oporavimo zemlju taj da se minimalna plata poveća na 350-400 eura. Više novca u rukama radnika oporavlja zemlju, a ne govori, zastave i prazni frižideri – ističe Pejak.

M.S.

---

Razbili sindikate
Prema riječima Sandre Obradović iz Unije slobodnih sindikata, danas, za razliku od ranijeg perioda, nemamo ni jake sindikalne organizacije, jer u pojedinim djelatnostima ljudi ne smiju sindikalno da se organizuju, a mnoge radničke organizacije su razbijene.

– Radnici su zbog borbe za golu egzistenciju primorani da ćute i trpe. Bukvalno im se govori da ako oni neće da rade ima ko hoće jer uvijek imamo ogroman broj nezaposlenih. Sve je podređeno kapitalu i profitu, a prava radnika, iako ih ima na papiru, u praksi često i ne postoje – navodi Obradović.