-Piše: Budimir Vuković

Gubitnici pljačkaške tranzicije povratili su samopouzdanje kroz vjeru. Pobjednici tranzicije preziru gubitnike i ne pokušavaju da shvate. Ti ludaci, ta radnička i medijska mafija prepreka su očuvanju privilegija, lagodnog života i ustaljenog poretka koji je prirodan jer grabljivac ima pravo na svoju žrtvu. Uče nas mentori da nejednakost nije nepravda zaboravivši način na koji je nastao svaki krupni kapital. Od poštenog rada se teško živi i niko pošteno nije postao bogataš. Bez institucionalne pomoći, nezakonskih veza, rodbinske protekcije, moćnih mecena, sektaških partnera niko nije uspio da osjeti slast moći. Gubitnik sve to prezire ili nije u poziciji da postane neko ko nije sačuvao dušu, obraz ili boje. Ti „ludaci” imaju dušu za razliku od pobjednika i religijski gen proradio je baš u momentu kad se to najmanje očekivalo.

„Ko ne može da se snađe u tranziciji bezvrijedan je“, riječi su vođe na početku pohoda. Uljuljkan u moći, okružen neiskrenim okruženjem, on je postao samo sredstvo, simbol – preziran od davljenika koje je sam promovisao u plivače. Zamućena bara zasićena muljem i algama postala je mala za velike ribe. Plivajući na površini one su izgubile orijentaciju u vremenu i prostoru,

Orijentir nisu izgubile male ribe gledajući u svjetlo i okrećući se prema njemu. Postoji vrijeme za patnju, vrijeme za radost jer u prirodi sve se mijenja, raste i umire. Predatori izumiru jer žrtva je u vremenu pobjednik.

Gomilanje bogatstva je rad protiv potomstva jer svako zna da velike građevine ostaju prazne najdalje do treće generacije. Niko drugome nije ostavio sreću u nasledstvo već brigu. „Ako nemaš problema, kupićeš ga za novac“, stara je izreka koju vjerovatno nisu slušali naši pobjednici kad je trebalo. Empatija, nepoznata našim mecenama, učinila ih je slijepim za sve osim za članove svojih porodica, sektašku bratiju ili svoje mentore. Grabež na svakom koraku uticao je na neposlovni moral, institucionalnu korupciju i nepoštovanje zakona. Selektivna pravda, što zbog neobrazovanog kadra biranog po poslušnosti što zbog korupcije prouzrokovala je degradiranje institucija, pravde i zakona. Velike ribe našle su se u čudu jer nisu ni primjećivale male koje su u polusnu ležale na dnu. Probuđene rezervom svjetla u svojoj unutrašnjosti, one su osvijetlile čitavu baru. Počele su disati punim plućima i same se čudeći svojim mogućnostima. Bara je oživjela, a male ribe su zasvijetljele plamenom svijeća.

„Čovjek – kako to gordo zvuči“, riječi su od kojih se plaše moćnici. Bat koraka odzvanja pločnicima kao nekad u stara vremena. Čuje se muzika vasionske tišine. Zanijemjele su velike ribe. U prirodi je nastao muk. Sunce će i dalje izlaziti i zalaziti, a život u bari se nastavlja.

---