-PRIREDILA: ŽIVANA JANjUŠEVIĆ

Prije nego što krenem dalje i zauvijek ostavim srednju školu, trebalo bi da spomenem da još imam onaj školski pisani zadatak koji je ocijenjen kao Nedovršen. Moj autobiografski zapis. Što sam stariji, sve mi je teže kad razmišljam o njemu, mada mi pisanje i danas teško pada. Istina je da nikom, ko ima biografiju sličnu mojoj, nije lako kad treba da napiše autobiografiju. Pošto sam veliki dio života proveo pokušavajući da ne otkrijem svoj pravi identitet, bilo mi je teško da odjednom okrenem sve naopačke i podijelim svoju intimu. Obavještajna zajednica pokušava da svoje zaposlene nauči osnovnim principima anonimnosti, da im pruži neku vrstu prazne ličnosti koju će oslikati tajnovitošću i umjetnošću obmanjivanja. Vježbate da budete neupadljivi, da izgledate i zvučite kao svi ostali. Živite u najobičnijoj kući, vozite najobičniji automobil i imate najobičniju garderobu kao svi ostali. Razlika je u tome što sve to radite namjerno jer je uobičajenost i normalnost vaša maska. To je izopačena nagrada samopožrtvovane karijere koja vam ne donosi javnu slavu. Lična slava se ne stiče na poslu, već kad se s posla vratite među ljude i uspješno ih ubijedite da ste jedan od njih.

Iako postoji desetak mnogo poznatijih i sigurno mnogo preciznijih izraza za tu vrstu podijeljene ličnosti, ja bih je nazvao šifrovanje ljudi. U svakom procesu šifrovanja – originalni izvorni materijal – dakle, vaš suštinski identitet, i dalje postoji, ali samo u zaključanom i šifrovanom obliku. Jednačina koja omogućava to šifrovanje je jednostavna proporcija: što više znate o drugima, to manje znate o sebi. Poslije izvjesnog vremena možete zaboraviti šta volite, a šta ne volite. Možete izgubiti svoje političko opredjeljenje zajedno sa djelimičnim ili potpunim poštovanjem koje ste možda imali za određeni politički proces. Sve se podvodi pod posao, koji počinje poricanjem karaktera i završava se poricanjem savjesti. „Misija na prvom mjestu“.

Neka verzija svega što sam naveo, godinama mi je služila kao objašnjenje za moju posvećenost privatnosti i moju nesposobnost ili nevoljnost da otkrijem svoje pravo lice. Tek sada, kad sam van Obavještajne zajednice, skoro isto onoliko koliko sam bio u njoj, shvatio sam da to nije dovoljno. Konačno, bio sam daleko od špijuna – nisam se čak ni brijao – kad sam predao neuspješan pismeni zadatak. Bio sam tek dijete koje je već izvjesno vrijeme uvježbavalo špijunske vještine – djelimično i dok sam eksperimentisao sa promjenama identiteta zabavljajući se u igrama na mreži, ali iznad svega kad sam se borio sa periodima ćutanja i laganja koji su pratili razvod mojih roditelja.

MN: ZAPOSLENjE U „VRIJEDNOJ VJEVERICI”

Iako je danas to potpuno nepojmljivo, u ono vrijeme Fort Mid je bio pristupačan skoro svima. Tad nije bilo uporišta i barikada i kontrolnih postaja okruženih bodljikavom žicom. Jednostavno bih se uvezao u stambeni dio vojne baze najtajanstvenije obavještajne agencije u mojoj „hondi sivik” iz ’92. sa spuštenim prozorima, dok je muzika treštala, i nisam morao da se zaustavljam na kapiji da bih pokazao ličnu kartu. Skoro svakog drugog vikenda, nekolicina mojih drugova sa časova japanskog bi se okupila u Mejinoj maloj kući iza štaba NSA da bismo gledali anime i pravili stripove. Tako je to bilo nekad u davno prošlim vremenima kad ste izraz „Ovo je slobodna zemlja, zar ne?“ mogli da čujete u svakom školskom dvorištu i popularnoj seriji…

„Vrijedna vjeverica”, u stvari, Mej i ja, bila je tipična startap kompanija iz garaže, osnovana negdje pred početak naglog razvoja dot-kom kompanija, malih firmi koje su se nadmetale za mrvice prije nego se sve raspalo…

Ipak, poslije godinu dana rada za „Vrijednu vjevericu”, shvatio sam da nemam nikakve planove za budućnost. Nisam više mogao da zanemarujem zahtjeve industrije za sertifikovanim stručnjacima u IT sektoru. U većini oglasa za stalan posao, kao i za honorarne poslove, od kandidata se tražilo posjedovanje zvanične akreditacije koju su izdale glavne tehnološke kompanije, kao što su IBM i Cisco, za korišćenje i servisiranje njihovih proizvoda. Jednog dana, dok sam se vraćao kući s posla i vjerovatno stoti put čuo isti oglas, odlučio sam da okrenem telefonski broj 1-800.


(NASTAVIĆE SE)

---