-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Prema Krležinom, do sada najsveobuhvatnijem, bibliografu Davoru Kapetaniću, Krleža se prvi put javlja u beogradskoj štampi 5. marta 1922. sa tekstom „Trideset i sedam milijuna Rusa umire od gladi”, preštampanim iz „Nove Evrope”. U aprilu i maju „Glasnik” objavljuje, u četiri nastavka, Krležinu novu prozu „Smrt Florijana Kranjčeca, nadstražara kraljevske redarske straže”. Krleža se, te godine, veoma zbližava sa još jednom značajnom ličnošću beogradskog javnog života. To je slikar Petar Dobrović, sa kojim se viđa u slikarevom domu i u kafani „Ruski car”.

Dana 5. aprila 1923. Dragiša Vasić i Miroslav Krleža, na putu za more, stigli su u Mostar i sreli se sa Aleksom Šantićem. Isidora Sekulić, u „Srpskom književnom glasniku”, povodom Krležinog časopisa „Književna republika”, ističe: „G. Krleža treska o zemlju svojom literaturom i poezijom kao onaj Arapin u pustinji biserom, jer je žedan nečeg sasvim drugog...”

Poslije završetka Prvog svjetskog rata, Krleža će u Zagrebu 1924. godine upoznati, jednom prilikom, popularnog srpskog pjesnika, jednog od najpoznatijih toga doba – Jovana Dučića. Krajem maja te godine u mali prizemni stan Isidore Sekulić, na zapadnom Vračaru, dolazi u posjetu Miroslav Krleža – uglađeni gospodin iz Agrama, s bradom i „nježnim, lijepim rukama”, kako ga je, impresioniran tim susretom i razgovorom, opisao još jedan posjetilac Isidorinog doma, odnedavno prijatelj uglednog zagrebačkog pisca – Marko Ristić. Krleža će u svoj dnevnik o toj posjeti zabilježiti: „Pretvorila se Isidora Sekulić u Margaretu Froman, gosti nas jogurtom, zaslađenim kuhanim jagodama, čeprkam žličicom po jogurtu...”

Beogradski dnevnik „Vreme” objavljuje 31. avgusta 1924. članak Stanislava Vinavera „Beograd i g. Krleža (Zagonetka g. Krleže)” – osvrt na Krležin tekst „Balkanske impresije” u „Književnoj republici”. Vinaver, između ostalog, kaže: „G. Krleža danas je najveći živi hrvatski pisac. I niko drugi nego Beograd istakao je prvi put tu činjenicu sa potrebnom i snagom i ljubavi. Ali g. Krleža, i pored toga što je pisac od moćnoga talenta izgledalo bi ne može da se otrgne jednoj kobnoj struji. To je ona ista struja koja je progutala u svoje mutne dubine i one hrvatske intelektualce iz Rusije, načinivši ih nazor komunistima, usled mržnje prema Srbiji... Nije li g. Krleža organski morao da mrzi Beograd. A ako jeste – onda zašto. Ono što je on napisao o Beogradu spada u najznačajnije, najnepravednije što je ikada iko napisao o Beogradu. Za g. Krležu Beograd je gnoj, trulež, kuga, nešto čime imena nema. G. Krleža piše:

‘Kriminalni tipovi i luđaci stupaju na čelu gomila, ljudi nose zastave, deru se, krvare, razbijeni su u sekte, religije, stranke, parole, uvjerenja, ustave i kabinete...’

Svakako g. Krleža griješi. Jer ako on osjeća da je sa socijalističe tačke gledišta svaki buržoaski sistem trulež, onda je to trebalo da istakne na drugi način, tako da pokaže da je buržoazija svugdje sebi ravna, licemjerna i tupa... Ako g. Krleža hoće u svome napisu da dokaže ne to, ne da je cijela buržoaska kultura ropska i gadna, već da je Srbija i Beograd, da su oni gadni. Sve ono zbog čega socijalisti optužuju buržoaziju, buržoaski sistem, sve to g. Krleža ističe kao specijalitet Beograda. U tome bi bilo frankovstvo g. Krleže... To što g. Krleža nameće Beogradu sve grehove buržoazije kao da nema buržoazije van Beograda – jeste g. Krležin frankovluk. Ali to što g. Krleža napada Beograd ima dubokog osnova, ima temelja u duši i srcu g. Krleže. On je morao napasti Beograd, neminovno... I prirodno je da je g. Krleži najodvratniji Beograd, jer u cijeloj ovoj zemlji u njemu ima najviše života, najviše krvi, najviše strasti, najviše borbe, najviše nerava”, kazao je Vinaver.


(NASTAVIĆE SE)

---