-Piše: Milisav S. Popović

Kad su stigli, zauzeli su pozicije na kojima su njihovi djedovi stajali. Bio je to prvi put da su se uživo sreli. Svaki istih godina – doduše, nisu isto djelovali. Dvanaestorica najvažnijih. Iz odreda čuvara. Tu, na najmoćnijem mjestu na planeti.
Formirali su trougao, i zagledali se u površinu jezerceta – tako malog, da ga je grehota jezerom nazivati. Svega sedam metara u prečniku... ali neosporno... značaj nije zahtijevao mjeru. Bješe to pupak svijeta, odvajkada.

Onaj, koji je nosio ime Mart progovori:

– Braćo, hvala što ste ecesiju ispoštovali – nakloni se – Kao što je i zahtijevano, svi smo stigli u dogovoreno vrijeme. Na sveto tle su stope jedanak nagazile. Nadam se da vam je prvi jezik tečan, i da ste novčiće donijeli?

Po tonu klimnuše. Mart na latinskom nastavi:

– Ovdje smo da ispravimo greške naših očeva... nisu bili na visini zadatka. Ne poput predaka. Nisu se niti jednom sastali. Smatrali su da je čuvanje završeno, i da je zlo pobijeđeno. Sada je na nama. Moramo hitro reagovati.

Septembar ga prekorno pogleda.

– Brate... – pa se obrati onda svima –... i braćo moja. Naši očevi su učinili najbolje što su mogli. Njihova greška je što su smatrali da se više nikada neće ukazati potreba da se umiješaju... Bili su ubijeđeni da će nakon 1945. sve bolje da bude. Spasili su svijet od katastrofe. Ali, rat nije dobijen. Katastrofa se preobukla u nešto mnogo podmuklije.

– Treba nam „restart”... – Jul uze riječ –... Potpuni restart. Devijacije sistema su prešle u parazitske tvorevine koje same sebe doje. Poredak se prekomponovao u čudovišnu mrežu politike i ekonomije koja već decenijama nije u službi čovjekovoj. Ljudi posvuda osjećaju tjeskobu... i što je najgore, nebitnost. Sve se preokrenulo... pa i on (čovjek) sam. Uhvaćen u treniranju discipline koja ne donosi ništa.

– Donosi... – Januar se osmijehnu –... Neopisivo beznađe. Priroda duše se kruni.

– Zato je pravi čas – Mart pokaza na najnižeg među njima – Brate, da li je sve pripremljeno?

– Samo da kažete... – Oktobar izvuče novčić –... Uzbunjivač je na sekund od naredbe.

– Hm... – Septembar nakrivi obrve –... Jedino ja nisam imao priliku da ga upoznam?

– Najbolji je. U genetskoj manipulaciji daleko iznad svega što poznajemo... mnoge od eksperimenata je probao na sebi.

Oktobar pokaza nacerene zube

– Djeluje mlađe, mnogo mlađe nego što zapravo jeste. Odan je redu već izvjestan broj decenija.

– Dobro.

Mart izvuče novčić.

– Prije nego što odlučimo, ponoviću redosled koraka: nakon potvrde vjere, uzbunjivač pokreće program „lažni oganj”; po otkrivanju prvog talasa na svima nama je da utičemo na svjetske vođe... Na raspolaganju vam je čitava armija „spavača”. Ne štedite od panike nikoga. Ako sve bude kako treba, od jeseni sledeće godine će započeti planetarna reforma.

Trenutak ćutanja, potom dvanaest srebrnih novčića biva bačeno u jezerce.

Vjera je potvrđena.

– Odlično.

Mart se svečano okrenu Oktobru.

– Brate, imaš saglasnost. Pokreni Uzbunjivača.

Pređoše očima po licima, još jednom – prije odlaska.

– Neka je sa srećom. I sa što manje žrtava. Da se iz ovoga rodi vrli, bolji svijet. Za čovjeka!

– ZA ČOVJEKA!

Odoše sa najmoćnijeg mjesta.

* * *

– Endžel Em?

– Da? – hrapav glas odgovori.

– Odlučeno je.

– Razumijem – udahnu.

– Otpočni „Lažni oganj” – potom stanka sa obje strane – Jesi li na poziciji?

– Već danima gospodine. Vuhan – Kina.

– Nek je sa srećom... cijelom ljudskom rodu. Za čovjeka!

Oktobar završi.

– Gospodine?

– Da?

– Nije Endžel... Već Engel, Engel Em.

– Dobro. Zbogom. Za čovjeka!

– Za čovjeka! – Engel otpozdravi, poziv se završi.



* * *

Svega nekoliko kapi virusa, na rafovima po marketima, pijaci i po kučićima na koje je naišao. Gužva je bila ogromna.

Sve bješe idealno. Baš kako treba.

Potom je sjeo na klupicu ispod drveta i sa zadovoljstvom posmatrao lica.

Lagano srčući čaj, poče da razmišlja o Dvanaestorici.

Napravio sam što ste tražili. Poklonio sam vam pandemiju – isceri se poput djeteta kom je obećana planina sladoleda – Budale. Kakve budale. Šta ćete raditi kada na jesen virus mutira? Tada će krenuti pravi oganj.

Završi čaj. Pa se prisjeti Njega – njegovog dragog mentora.

I ote mu se iz grla, sasvim tiho, ali se ote:

– Za rajh!

(Engel Em = Mengele)

(Autor je književnik)

---