-Piše: dr Radomir Prelević

Impresionira Vujotićevo poznavanje prošlosti, i bliže i dalje, sela Duge, njegovog zavičaja. On tako postaje pamtiša koji riječju, desetercem, čuva svoj zavičaj od zaborava. Može se reći da je i cijeli napor autora ove pjesme usmjeren na čuvanje prošlosti od zaborava, jer bez prošlosti nema ni sadašnjosti, ni budućnosti.

Na emotivnom i etičkom planu Vujotićeva cijela poema je okrenuta tradicionalnim patrijarhalnim vrijednostima života i življenja. Čar drevnih kućnih radosti i usklađenosti sudara se kao elegija sa novim dobom i njegovim ne malim manifestacijama raznih deformiteta, i u društvenom i u etičkom pogledu. Osobito je naglašena uloga muškarca u porodici. Nekada je domaćin bio neprikosnoveni autoritet, a žene su samo slušale i radile poslove tradicijom određene. A danas se sve tako izmijenilo. U savremenom životu nema više one prisnosti među ljudima, međusobne naklonosti, onog starinskog života u krugu bliskih komšija, rođaka, prijatelja. Vujotićevo kazivanje o zavičaju, o rodnoj Dugi, protkano je humorom koji ne izvire iz moralnih i kritičkih inspiracija, već iz konkretnih životnih okolnosti koje su same po sebi komične (takvo je poglavlje o upisu u zadruge iza Drugog svjetskog rata, ali i mnoga druga). Može se reći da ovaj humor, na svoj način, ublažava surovosti života. Jer smijeh je uvijek bio čovjekov lijek protiv svih životnih izvitoperenosti.

Prikaz Vujotićevog poetskog opusa završavamo knjigom „Poetsko ogledalo” (2017) i to kroz odlomke Predgovora koji je za ovu zbirku pjesama napisao Borislav Boro Stojović, profesor književnosti i književnik:

„U zbirci pjesama `Poetsko ogledalo`, autora Voja Vujotića ogleda se pjesničko viđenje karakterističnih likova, osobina i imena geografskih naziva predjela i okoline ili gdje je privremeno boravio, zatim slikovito ocrtavanje prizora iz prirode, razmišljanja o nekim pojavama iz odnosa ljudi i oduševljenje nekim njihovim proizvodima. Iznio je i svoje viđenje i osjećanje povodom nekih tragičnih događanja, koje je opjevao u lirsko-epskom stilu.”

U prvoj, po redu grupi pjesama su desetak lirskih pjesama i to: Vasilija Strina, Čika Vlado, Starac na obali, Miloš u Igalu, Milun, Živa knjiga, Bula neimarka, Prolaznica, Domazet i dr.(...) Najbrojniji je krug pjesama u kojima pjesnik slika prirodu oko sebe. Njih je 27 i to: Talasi, Bašta, Stari galeb, Smreka, Jesen, Ognjište, Palma, Bršljan, Kamen, Duga, Kos, Vjetar, Topola, Kukavica, Smokve, Proljeće, Uljanik, Cer nad selom, Maslina, Trešnja, Pod lipom i dr. Nešto manji je broj pjesama (20) u kojima slika svoje rodno selo Dugu i brojne druge objekte iz svoje okoline ili šire. Takve su: Selo Duga, Budoš, Na tarabošu, Ljubović, Morača, Ribnica, Cijevna, Gorica, Brajanov potok, Grdan do, Lijepča pećina, Ostrica, Potkrš, Vjeternik, Medžgalj, Velji(h) Um, Nožica i dr.

Posebno je lijep pjesnikov doživljaj na Tarabošu. Takođe je ilustrativan opis planina Budoš i Vjeternik kao i pozdrav s hotelom „Tamaris” u Igalu pred njegovo rušenje. U pet pjesama pjesnik se bavi opštim temama. Tako je vrlo lijepa pjesma Riječ, kojom ističe šta je značila data riječ za naše pretke. Tu je razmišljanje o pojmu suze, kako onim žalosnicama, tako i radosnicama.

Pjesnik se oduševljava crmničkim vinom i posvećuje mu jednu dužu pjesmu. Svoje riječi hvale posvećuje i sofri: „Ima li ljepše scene, makar jedne, kad se oko sofre sjedne.” Desetak je drugih pjesama: Zeko, Obad, Kokot, Bukvar, Mala ptica, Međed, Mravi, Komarac, Ko je ruži dao ime i dr.Sve su ovo lirske pjesme prožete emocijama. U sistematizaciji vrsta lirske poezije, one se većinom mogu ocijeniti kao opisne pjesme.Autor je nekoliko pjesama emotivno posvetio u vidu groboslova svojim preminulim bratstvenicima što daje poseban kuriozitet ovoj zbirci. Na kraju zbirke su šest pjesama, među kojima je jedna prožeta jakim emocijama, a to je lirsko epska pjesma „Voz neprebola”. Ostale pet su čisto epskog epskog sadržaja i to: Voz neprebola, Spomenik, Glizica, Starci na osami i XXXIII strofe različitog sadržaja.(...)

Zbirka sadrži nešto preko 100 pjesama, u kojima znatno prevlađuju lirske. Stihovi u pjesmama su nejednake dužine, od šesterca do deseterca. Najčešće su svrstane u strofe od četiri stiha gdje je rima skoro redovna, i to se rimuju prvi i treći a drugi i četvrti. Stil je tečan, veoma slikovit. Pjesnički jezik je jednostavan s riječima koje imaju jasno i otvoreno značenje. Ovo je još jedan uspješan prilog pjesnikovom bogatom književnom opusu.


(Nastaviće se)

---