-Piše: Budo Simonović

U vrijeme ratnih sukoba dvije trećine redakcije je stalno bilo na terenu – sjećao se dalje Ivo Matović, tadašnji glavni urednik „Narodne armije”.

– Na bojištima, doslovno širom cijele zemlje, pokrivajući mjesta gdje je ginula vojska za odbranu otadžbine i zaštitu vlastitih života, gledali smo istini u oči i o tome na stranama „Narodne armije” ostavili svjedočenja, koja niko ko piše o građanskom ratu na dobrom dijelu prostora SFRJ, o rasulu i surovim previranjima u vremenu od 1990. do 1993. godine, neće moći da zaobiđe i zanemari.

Tako sve do 20. maja 1992. kada sam, usred rata u Bosni, dobio naređenje od Vrhovne komande da ugasim „Narodnu armiju”, shodno vojno-političkoj situaciji, a za potrebe Vojske Srbije i Crne Gore da formiram novi magazin. I taj zadatak smo izvršili i dobili list „Vojska”, a ja sam odatle ubrzo prekomandovan za direktora Vojnog i novinskog centra.

„Vojsku” je ubrzo zamijenio magazin „Odbrana”, koji već dvadesetak godina, utemeljen na najboljim tradicijama našeg vojnog novinarstva, služi interesima Vojske Srbije i čini čast srpskom novinarstvu, baš kao što su mu čast svojevremeno činili i „Narodna armija” i „Front”, pokrenuti 1945. godine, listovi u kojima sam sarađivao, na ovaj ili onaj način, od 1961. do njihovog zadnjeg dana zapaženog i odgovornog djelovanja na javnoj sceni.

U penziju sam, sa punim starosnim i radnim stažom otišao za Dan moje Jugoslovenske narodne armije, 22. decembra 1993. godine, zadovoljan životom i ljudima koji su me naslijedili u Vojnom i novinskom centru. Posebno zadovoljan što sam u izrazito zlom i tragičnom vremenu sačuvao, porodicu pa i svoje zdravlje, zadovoljan dostignutim činom, odlikovanjima i drugim priznanjima za svoj, uz svu skromnost, vjerujem uspješan rad. Nuđena su mi i generalska radna mjesta, za rukovođenje političko-pravnim sektorom, prvo u Skopskoj, pa potom i u Sarajevskoj vojnoj oblasti, ali sam, iz porodičnih razloga i ljubavi prema novinarstvu i publicistici, odbijao te ponude.

Za kraj radnog vijeka vojni vrh me predvidio za čin generala, odnosno da u penziju odem sa tim činom. Iako su mi sve to službeno saopštili generali Ljubo Domazetović, zamjenik načelnika Generalštaba, i Risto Matović, glavni kadrovik JNA, rat je bio brži i učinio je svoje i taj čin nikad nijesam dobio.

Otišao sam, dakle, u penziju i, uprkos svemu lijepom što sam postigao i doživio, do poslednjeg daha ću ostati duboko nesrećan zbog raspada Jugoslavije, velike zemlje i moje otadžbine, posebno stoga što nas je taj raspad koštao hiljada života, naročito mojih saboraca oficira i mladih vojnika, zbog kojih su majke trajno ubradile crne marame, sestre ostale bezbratnice, očevi bez naslednika. A bili su hrabre patriote, naivni i nedužni mladi ljudi, upućeni da brane domovinu, a oni su izginuli bez ikakve krivice, da bi oni koji su ih poslali na put bez povratka, na strašnu ljudsku klanicu, danas likovali i prizivali nove ratove, pripremajući za cvijet mladosti nova razbojišta, prizivajući smrt.

Posebno osuđujem one mračne strane sile koje su planski i zločinački rasparčale Jugoslaviju, one koju su nas gurnule u krvavi rat, oslonjeni na zlikovačke i krvožedne „izvođače radova” iz svih naših nacionalnih sredina, ohrabrenih i ojačanih i ćutanjem i nečinjenjem snaga rodoljublja i antifašizma.

Kada o tome danas često razmišljam, pred očima mi ožive slike ponijete prije četvrt vijeka sa razbojišta u Vukovaru i Sarajavu, gdje se gazilo po leševima nedužnih, ili iz Ptuja gdje su „mirni i civilizovani Slovenci” benzinom polivali nevine mladiće, vojnike JNA, pa ih dušmanski spaljivali, na „uveselenije” krvožedne svjetine...

Amanet

– Tako je to bilo, tako je ostalo upamćeno i sa tim slikamna odlazim u „neki bolji život” – rezignirano je zaključio svoju predsmrtnu ispovijest pukovnik Ivan Ivo Matović, koji je na kraju svom sinu i unucima ostavio amanet da u svakoj životnoj situaciji ostanu časni i uspravni, čestiti i besporočni, vrijedni, ugledni i odgovorni ljudi, uzorne patriote i dobri domaćini dostojni porodičnih tradicija, jer će to, kako je naglasio, biti i svojevrsni „zapis” o njegovom trajanju u jednom burnom vremenu.

– Uvjeren da ćete ostati vjerni ovom amanetu – dodao je na kraju – ja ću mirno otići na svoju sjajnu zvijezdu koju ste mi odabrali kada smo jednom šetali našom livadicom na Novom Beogradu, pored Bulevara slavnog kosmonauta i nebeskog putnika Jurija Gagarina...

---