-Piše: Budo Simonović

Tih poznih osamdesetih godina prošlog vijeka, upravo kad je u Vojnom i novinskogm centru kako-tako privođen kraju posao na projektu „Srbija u NOR-u”, Ivu Matoviću je jednog dana stigao poziv da se sjutradan u podne hitno javi u Kabinet Saveznog sekretara za narodnu odbranu. Lično ga je telefonom pozvao tadašnji savezni sekretar, odnosno ministar vojni, general armije Veljko Kadijević.

„Kod njega sam – zapisao je Matović u svojim sjećanjima – slučajno ili ne, zatekao penzionisanog admirala Branka Mamulu, admirala Petra Šimića, predsjednika Partije u JNA i mog dobrog prijatelja, i generala Marka Negovanovića. Bez okolišanja i šireg objašnjenja, general Kadijević mi je, odmah poslije srdačnog pozdrava, rekao da su on i ovdje prisutni njegovi najbliži saradnici krajnje nezadovoljni radom i ponašanjem tadašnjeg glavnog i odgovornog urednika „Narodne armije”, pa su ga stoga dan ranije udaljili iz redakcije, i odlučili da ja odmah preuzmem tu dužnost.

Ne pitajući me šta ja o tome mislim, Kadijević je nabrajao i zadatke, pored ostalog posebno naglaljšavajući važnost popune liste dopisnika iz armija u republičkim centrima, posebno iz Ljubljane, Zagreba, Splita i Sarajeva, odakle su se sve otvorenije oglašavale skupine mrzitelja Jugoslavije, priželjkujući njeno rasturanje i smrt.

I svi prisutni su tome ponešto dodali, insistirajući na kraju da prihvatim procjenu i odluku saveznog sekretara, a ja sam se, koliko sam mogao i umio, odupirao i pokušavao da izbjegnem tako teško i odgovorno breme. Znao sam odmah, da budem iskren, da mi nema druge, ali sam se, ipak, tek sjutradan u podne, kako je dogovoreno, javio generalu Kadijeviću da prihvatam zadatak.

Primio sam, tako, dužnost glavnog i odgovornog urednika „Narodne armije” i, u saradnji sa političko-pravnom službom, reorganizovao redakciju, izvršio popunu ključnih mjesta, preuredio dopisnu mrežu, naročito u republičkim centrima, povećao broj pouzdanih saradnika, posebno na onim teritorijama odakle su se, riječima i (ne)djelima, sve češće oglašavali saradnici destruktivnih vođa: Milana Kučana, Franja Tuđmana, Alije Izetbegovića, Azema Vlasija...

Nedugo potom je počeo dramatični i tragični rat za razbijanje naše zajedničke domovine Jugoslavije, što je očigledno bio plan i odluka stranih sila i naših starih i stalnih prekograničnih neprijatelja, sa izvođačima radova sa naših prostora, koji su izrasli na krilima surovih nacionalističkih, vjerskih i idejnih podjela. Progovorili su i bili sve glasniji i suroviji i ustaše, i slovenački agresivni nacionalisti, i muslimanski bojovnici, albanski separatisti, a, razumljivo, u takvim smutnim vremenima glavu počinju dizati i sve ostale, ništa manje opasne i štetne snage destrukcije, svi „psi rata“ koji izrone iz jazbina čim namirišu krv i osjete da mogu lako da šićare.

Sve to smo pomno pratili u listu, prozivali smo vođe agresivnih jugomrzaca, naročito Tuđmana i Aliju Izetbegovića, i bili na udaru najagresivnijih snaga destrukcije, koje su otvoreno prijetile Redakciji, meni i mojoj porodici, a u toku ratnih operacija hapsili, zatvarali i maltretirali naše novinare službeno upućene na novinarske zadatke.

Tako su 3. maja 1992, u Sarajevu, u po zlu upamćenoj Dobrovoljačkoj ulici, uhapsili majora i kapetana I klase, novinare „Narodne armije“, koji su tu bili na zadatku, razoružali ih, maltretirali i ponižavali. Majora Miladina Petrovića, osim što su ga razoružali i ponizili, još su i krvnički pretukli.

O tome sam odmah obavijestio međunarodno rukovodstvo novinara i od njih zahtijevao hitnu intervenciju, što je zaista brzo i uslijedilo, ali je za majora Petrovića, nažalost, bilo prekasno – od teških povreda koje je zadobio ubrzo je preminuo, a za njegovu smrt su direktno odgovorni Alija Izetbegović lično i njegove krvožedne „zelene beretke“.


Kao publicista, Ivo Matović je objavio sedam knjiga. Njegovo kapitalno djelo je knjiga „Vojskovođa sa oreolom mučenika”. Matović je sagledao i životni stotinak oficira bivše jugoslovenske Kraljevske vojske, ali su se kao rodoljubi i antifašisti, opredijelili za NOB, stekli visoke činove i vršili visoke vojne i političke dužnosti. Pored Jovanovića, među njima su Rade Hamović, Mihajlo Apostoleski, Božo Lazarević, Rajko Tanasković...

Matović je objavio i pet životopisa narodnih heroja i revolucionara: Save Kovačevića, Ive Lole Ribara, Ivana Milutinovića, Vlada Ćetkovića i Vladimira Perića Valtera.

---