-Piše: Emilo Labudović

Zima je već a na moje bagrenje još nije pao prvi snijeg, onaj nevino bijel, cijelac, koji spira i pokriva garež i šugu ovoga doba. Na moje bagrenje već danima liju kiše, prljave, mutne, čađave... tuče ih oblak gradonosni, a vjetar, leden, koji odavno nije duvao, kidiše na njegovo granje, kida mu mladice, razvijava lišće.

Moje bagrenje, kao nikada do sada, ćuti pod nevremenom i štiti se samo vremenom, vremenom starostavnim.

Sadili smo bagrenje, sadili vjekovima. Svako moj bivši obnavljao je stare, zasađivao nove mladice, krčio korov, širio staze, pa je bagremar rastao i bujao kao trava u proljeće a njegov opojni miris, tamjanu sličan, mamio je i trajao i onda kad je smrad paljevina i vonj leševa carevao rodnom mi dolinom. Jer kuću koju smo gradili u sjenci bagremara palili su mi nebrojeno puta. Nekad oni a više ovi, moji, bezbratnici. Do temelja, ali uvijek smo na istom temelju podizali novu. Savardak, zemunicu, sojenicu, kolibu, čakmaru, brvnaru, palatu... svega je bilo ali nikad i nikud do u sjenci bagremara. Jer, on nas je štitio, skrivao i pazio, hranio svojim sokom, lišćem i korom, mladim koprivama u bezhljebne dane, a takvih nam je bilo najviše. U njegovom hladu smo ogradili i groblje i pod njegovim korijenjem nalazili vječni mir, onaj koji nikad nijesmo i nećemo steći ovdje na zemlji. Na tom groblju više nam je onih praznih, namijenjenih onima čije su nam kosti rasijane ko zna gdje sve ne, jer nikad nijesmo dali na bagrenje. A to se plaćalo glavom. Naše su glave krasile kolje i bedeme inih osvajača, ali na bagrenje nijesmo dali. I vazda je ostajao hajduk u gori, posmrče u kolijevci, sjeme u odivi... i trajali smo i pretekli. A trajao je i bagremar i pretekao sva ta teška i turbulenta vremena nesreće, izdaje i mržnje. Trajao, evo, sve do sada.

I taman kad smo pomislili da je minulo, da su vremena zla prohujala sa vihorima opet mi nasrću na bagreme. I opet moji, isti oni koji su u njegovom čestaru stasali i postali neko. A sad bi htjeli da budu nešto drugo, nešto što ne može pod krošnje bagremara. Zato kao divlji i sumasišavši nasrću na bagremar. Nasrću sjekirama starostavnim, nasrću mržnjom kainovskom, nasrću nesrećom koja neće mimoići ni njih ni nas. Kao kurjaci zatrovani mirisom usirene krvi iz mesa koji im huškači preturaju preko ograda, nasrću i ne čuju vjekovnu tišinu bagremara koja moli i opominje. Ne čuju muk čuvara bagremova čije su žile i mišice napregnute do pucanja. Ostrvljeni i samodovoljni, ne čuju ni vanvremeni glas Svedržitelja pod čijim skutom bagremar raste. Ogluvjeli od kakofonije koja nadire odasvud, ne čuju plač majki koje su ih zadojile i lelek očeva koji dopire sa zatravljenog groblja.

„Ne lomite mi bagrenje, bez njih će me vjetrovi oduvati...”! Ne lomite mi bagrenje jer ako ih više ne bude neće biti ni nas, a ni ovih koji kidišu. Na ovoj vjetrometini na koju „kroz vrata naroda” sa svih strana nasrću ledeni vjetrovi i oluje, bez bagremara šta smo drugo do „jedna slamka među vihorove”. I ostaćemo sami, i oni i mi, „u ovom svijetu kojem rod i ne treba” jer drugog roda nemamo, ni mi ni oni. A ni drugog bagremara do ovog pod kojim trajemo evo već osam vjekova. Ne lomite mi bagrenje!

---