-Piše: Vojislav Bulatović

Valjda smo svjesni da nas je zgrabilo digitalno doba ili digi-revolucija. Ubacilo nas je u brzinu pa jedino političari imaju vremena (nezaposleni i penzioneri ako imaju volje) da se bave našim sopstvom: nejasnim identitetom, duhovnom vertikalom i evroatlantskom perspektivom. U toj preši i brzini ostaje u sjenci ona komplikovana agonalna dubina našeg narodnog bića na ovom „kamenom moru”, kako neki vide našu geografiju. Naravno, ne možemo ići unazad, jer ovo doba kao lavina vuče silinom jačih i moćnijih. Uprkos svemu, potrebno je da znamo naš razvojni put, zbog poštovanja svojih predaka i zbog uspostavljanja neke životne linije kontinuiteta, a ne samo one političke.

Otvorili smo se prema svijetu i ne ličimo više na puža koji se kreće sporo sa svojom kućicom. Otvorili smo se za veliko tržište, za veliku kulturnu scenu, za veliki pritisak sile i moći, za velike osmatračke durbine, za veliki pljusak inovacija, fascinacija, ponuda i opsjena. Iza svega toga stoji i pogonska mašinerija reklame i propagande kao izazov da guramo u stranu sve što je na neki način inferiorno (bez obzira na korisnost), što ne može da stoji naporedo sa onim avangardnim i dominantnim. (Ljudi se sve više žale da tehnički uređaji imaju sve kraći vijek korišćenja, jer ih potiskuju novi talasi nošeni neodoljivim nagonom da se ubrzava promet i uvećava prometna dobit - profit). Kao rezultat imamo sopstveno neodređeno mjesto kao prekobrojni u pozorišnoj sali. Koristeći medijum televizije i interneta, te efikasne tehnike štampe, reklama je sveprisutna i ne možemo joj umaći. Njen zadatak je da pridobije, ubjeđuje, zavodi. Reklamira se sve i svašta: robe, poslovi, firme, projekti i akcije, zabava, sport, moć, politika i političari… oružje i ratnici! Zar čitav svijet, kao u nekom planetarnom Koloseumu ne učestvuje u prezentovanju i reklamiranju ratnih operacija, scena rušenja i razaranja, te egzodusa i stradanja?! Nemam namjeru da ovdje ulazim u kvalitet i komunikabilnost reklama, iako neke dugo plijene pažnju publike svojom duhovitošću i šarmantnim humorom. Mnogo je više onih zbog kojih se mijenja TV kanal i stišava ton.

Jedna TV reklama ovdje mi je povod da se osvrnem na našu životnu prošlost (ne političku), na kulturu našeg življenja (ili preživljavanja). Sa TV ekrana svakodnevno se „vezu” umilne priče o dušecima, jastucima, memorijskoj pjeni, i kao najnoviji hit - ćebe sa elektro-grijačima. Neobična inovacija, struja te u krevetu zagrijava bez opasnosti da te prodrma. (Ništa se ne kaže, šta ćemo kad nemamo struje ili kad je ne možemo platiti?). Za trenutak, ostavimo udobnosti koje nam nude i budimo malo obzirni, malo sentimentalni, jer mi smo još svježa krv urbane sredine i nove digitalne ere, sjetimo se šta smo mi (naše istorijsko „MI”) činili i kako smo se branili od žestoke hladnoće u dugim zimskim danima i noćima u našim brvnarama ili kamenim kućama (bar je tako bilo kod većine). Imajmo u vidu da su familije bile velike, od najmlađeg do najstarijeg pod jednim krovom. Sada, kad nam se nudi mek ležaj u vidu dušeka i memorijske pjene, sjetimo se da su kod nas sve do šezdesetih godina prošlog vijeka bile u krevetima (ako nije bio pod) daske i slamarice. Bilo je i dopunskih biljnih „omekšivača” kao suva paprat, suvo lišće, perušina od kukuruza i slično. Kod imućnih i u varošima postojala je i udobnija varijanta: vuna i perje. Kad već pominjemo vunu, onda dodirujemo samo središte i samu intimu životnih tajni naših daljih i bližih predaka (i još nekih ostaralih savremenika). Vuna je bila ključna sirovina naše kućne radinosti. Tehnologija njene obrade od striže ovaca, preko pranja, češljanja, grebenanja, pređe i farbanja, angažovala je mnogo ruku. Sa razboja su izlazili: sukno za toplu i nepoderivu odjeću, pokrivači i prostirke (ponjave i „šarici”). Vrijedne i kreativne ruke pletilja neumorno su plele: džempere (fanjele), čarape, meke „potkošulje” i gaće. (Mladići i djevojke rado su se „reklamirali” - zorili lijepim ukrašenim džemperima). Za uslove ondašnjeg često surovog izlaganja hladnoći i padavinama, teško bi ljudi bez toplih vunenih rukotvorina izdržavali. Vunene čarape čuvale su noge od smrzavanja i kad bi ljudi čitav dan provodili u snijegu (bez čizama i cipela). Još uvijek žive i rade sa vunom, kao nekada starije pletilje, koje svoje meke i tople rukotvorine (čarape, „potkošulje”, gaće, džempere) nude zimogroznim i svima koji pate od bioenergetskog deficita. Država treba da „prepozna” ovu tanku nit kućne radinosti i podrži jače korišćenje vune u nekoj privrednoj djelatnosti. Modni kreatori mogu da pokažu i na ovom iskonskom materijalu svoje umijeće. Kad se već podsjećamo na našu životnu prošlost, recimo da smo mi nedavno (u drugoj polovini XX vijeka) okončali dugi period našeg drveno - metalnog bitisanja, kad je nastupila era industrijalizacije i urbanizacije. Na to nas je podsjetila i nedavno emitovana reportaža (TVCG) iz privatne etno - zbirke u Danilovgradu, gdje su prikupljene i izložene zanatske tvorevine tog perioda, a služile su domaćinstvima naših sela za svakodnevne potrebe. To su alati, posuđe, pribori, pokućstvo, i sve to od drveta i metala (gvožđe, bakar).

Sadašnji stolari, majstori drvodjeljci, kao i oni što umjetnički oblikuju drvo, još uvijek drže vezu sa tradicijom naših predaka. Ponude njihovih rukotvorina mogu se naći i na Internet adresama. Naručioci su naši ljudi koji žive negdje u tuđini. Žele da u svom domu imaju nešto autentično iz svog kraja! Možda, u lavini koja se valja sačuvamo i ponešto svoje!

---