-Piše: Budimir Vuković

Da li inteligencija ne želi ili ne može da bude vlast?! Vidimo da po pravilu vlast sačinjavaju neprincipijelni, prosječni i često gramzivi ljudi. Uspinjanje kroz institucije zahtijeva kompromise, poltronisanje i dugačke nokte za uspon do vrha. Hijerarhija iznjedruje žilave, dvolične klimoglave, neslobodne pojedince koji su svoj ego vezali ili poistovjetili sa institucijama. Zabluda je da je ijedna institucija izuzeta iz pravila bila ona duhovne ili svjetovne prirode.

Inteligencija bi trebalo da predstavlja savjest društva – što se na našem primjeru – sem rijetkih izuzetaka, ne bi moglo reći... Politika – đavolja rabota - vještina je ko koga prevari, lišena svake doslednosti i moralnosti. Umjesto da su dobrodošli svakoj vlasti, ovdje se vrši progon intelektualaca kao u doba kralja Nikole.

Onoga momenta kad intelektualac uđe u vlast on gubi kritičku oštricu i postaje dio aparata. Ne samo da gubi slobodu koja je osnovna odlika mislećeg čovjeka već nužno ulazi u kompromise na koje samostalna individua nije navikla. Nagrade i pohvale su mamac za lakome koji su se odrekli sebe radi društvenog statusa i prestiža. Nije lako održati se i čitav život biti u sjenci i meta čuvara poretka. Definicija intelektualca je da je on protiv svake vlasti jer idealni poredak ne postoji.

Intelektulac je sanjar i utopista jer je to donekle poželjno u crno – bijelom svijetu.

Novinare u Saudijskoj Arabiji sijeku na komade, a da nalogodavcima ne pada ni dlaka sa glave. Nalogodavci ubistva Duška Jovanovića lagodno i dalje žive, iako se zna ko mu je javno prijetio. Ubistva novinara po svijetu su brojna i obično se ne otkriju krivci. Soboda ljudskog roda danas je na lomači.

Zašto u politici uvijek isplivaju najgori i zašto važi teza da su oni gori ili isti kao prosjek!? Da li je demokratski izbor vlasti od strane većine najbolje rješenje i da li je to tekovina civilizacije?

Svakoga dana ispliva neka afera vlasti u svijetu i mnogi dopadnu zatvora, samo kod nas nema odgovornosti. Specijalni državni tužilac će hapsiti samo one na koje je vlast uperila svoj prst. Takozvani intelektualci se ne oglašavaju, svjesni da je za to potrebna hrabrost koja može uništiti njihovu egzistenciju. Svi nijemo posmatraju sramne rabote koje isplivavaju svakodnevno kao pečurke poslije kiše.

Intelektualci su u manjini u odnosu na prosjek koji, ionako malobrojan, bolonjsko školstvo želi da uprosječi. Umjesto intelektualaca, mi proizvodimo mesare i kuvare za platežnu klijentelu koji samo prosječno mogu obavljati svoj posao. Za javnost sve vrvi od nekakvih profesionalaca koji profesionalno zabijaju glavu u pijesak.

---