-Piše: Krsto J. Pejović

Moguće je da nikada kao danas svijet nije bio „obogaćen“ moralnim siromaštvom i pored toga što je ovo vijek digitalizacije. Možda je to proizvod globalizacije i neoliberalne ekonomije koja ne mari za vjerska saznanja koja su pouzdanije od svih drugih znanja, pa i od profita. Nikako svjetski moćnici da shvate da je nauka vjere nauka nad naukama. Današnja nauka je „izgubila iz vida kontekst“ koji se odnosi na moral, vjerovatno da bi svijet dobio „novog čovjeka“. Tim prije podsjetimo na onu iz svete knjige: „Ko po tami ide ne zna kuda ide“. Da nije vjere, teško bi moralno obrazovan čovjek prešao „stazu života“. Ukoliko sudija ne prati „duh istine vidljive stvari“, nema u ovom vremenu vaskrsenja, zakonitosti i pravnosti. Čovjek zaslužuje prekor što nije stekao dovoljno znanja o pravdi bar onoj iz naroda i Biblije, jer vjera daje moralnost i mudrost „blaženim ljudima“. Ukoliko čovjek ima smisla za „izgrađivanje“ zakona, odnosno morala, onda se zna ko predstavlja zakonodavce. Danas intelektualna i moralna pustoš lišava čovjeka da shvati da je zakon djelo misli, namjere, svrhe i cilja. Inteligencija je potopljena, kao da je izgubljena bespomoćnošću, pa nije čudo što rijeka znanja mijenja svoj tok, mimo nauke, što sve potvrđuje da narod nema snage da se pomuči da potraži istinu. Znano je od antike da je moral iznad zakona. Prosta logika govori da nema zakona koji je ugradio sve što se od čovjeka traži, ali ta ista logika traži od građanina bar da prizna zakonodavca, i to se mora poštovati. Dakle, sve je zavisno jedno od drugog. Zaboravlja se da je čovjek subjekt morala. Riječju, ovo je doba prelaza na neke nove oblike vrijednosti. Nažalost, danas je sve izmijenjeno. Čovjek je otuđen i teško je posjedovati samog sebe. Više ni nebesima ne vladaju zakoni. Imao bi čime zbog toga da se pozabavi i čuveni profesor nebeske mehanike Milutin Milanković, u svijetu priznat i poznat. Stiče se utisak da jedino Mjesec kao nebesko tijelo poštuje zakone pa njegove redovne mijene ne izostaju, i on kao mrtvo nebesko tijelo uslovljava određene zakonitosti žive prirode. Ko ne sluša svoju savjest ne služi ni moralu, a ponajmanje zakonu. Zaboravlja današnji čovjek da su savjest, moral i zakon vezani kao krv i kost. Moral treba da nas opominje šta treba da činimo da naša svijest daje „pečat zakonu“. Kako je svijesti i morala sve manje, kao i prekora, onda ne čudi što je svijet sve bliže izgubljenosti.

Treba znati da se građanska dužnost ne vrši samo iz straha od kazne, nego i po savjesti, jer društvo treba sačuvati od svakog oblika društvene patologije, s obzirom na to da zgrade nema bez temelja. Zato, ukoliko je društvu stalo do morala, neophodno je da se obračuna sa samim sobom, da izvede sebe pred sud svoje savjesti. Koliko je svijet kadar za nešto tako, lako je zaključiti.

Da li je ljudska riječ potrošena na psovku, klevetanje, uvrede, bezakonje i nemoral? Odgovor bi, najblaže rečeno, bio da je društvo zahvatilo moralno i intelektualno siromaštvo, pa stoga stiče uslove za kaznu, i to narodnu, Božju i sudsku. Svjesni da smo pogriješili, nikako da prekorimo ili preispitamo svoju savjest. Nikako da budemo svjesni bar moralne destrukcije, koja ide dotle da se čovjek mora sjetiti one narodne „da iza leđa svijet psuje i cara“. Moralno siromaštvo svijeta nije toliko u pojedinačnom primjeru koliko u opštem pitanju, jer poštovanja zakona i moralnisti je sve manje, kao da racionalno ponašanje rijetko koga interesuje. Traganju za moralom i pravdom sve manje pomažu i razumna pravila. Odnos uma i volje nikog ne interesuje, a principe tolerancije gradi svak prema svojim shvatanjima. Danas je svijet u takvom „ludilu“ da je i Božji zakon zaobiđen, kao da društvo nije svjesno Božjih zapovijesti, kao ni toga da je sve u mudrosti Boga. Sve je pretežno zasnovano na laži, psovki i mržnji koja je svijet ogubala, iako je svijet jedno „globalno selo“. Nekarakternog svijeta je sve više, pa je čovjek novog poretka sklon svakom zlu i poroku. I to je otrov za društvo kome je stalo do običaja, morala, zakona i pravde.

Kako pri takvom stanju trasirati puteve života? Remark bi kazao „u sjećanju nema krivice“, pa nek nam princip bude strast za istinom, moralom i pravdom, jer laskanje se može kupiti, ali istina i moral ne. Iako nema idealnog čovjeka i bezgrešnika, shvatimo da je „grešno djelo žetva nemorala“. Društvu je potrebna etika obrazovanja. U tom procesu najvažnije je razumjeti i upoznati samoga sebe. Vladika Nikolaj Velimirović kaže: „Obrazovan je onaj koji ima obraz“. Dok god ne shvatimo da „tijelo ima odijelo, a duša vrlinu“, nećemo spoznati da grijeha može biti manje i jedino „ukoliko orošavamo svoj um“. Moralna pustoš je učinila da je čovjek zaboravio da je krotost vrlina suprotna gnjevu. Intelektualna snaga današnjeg čovjeka neoliberalne ekonomije nema moć da prašta i čini dobra, pa ne čudi što je sve više onih koji žude za usamljenošću. Vjerovatno i zato što „grijeh i prevara stanuju u nama“, bez obzira na to gdje se nalazimo. Nikako da se svijet odrekne zle volje, i time bar donekle izbjegne svoju izopačenost. Svađe, ratovi, borbe, ubistva, uvrede, klevete i jurnjava za profitom opustošili su moral. Laž, mržnja, neprijateljstva, grabež, otimačina, kao i blud uništili su običaj u korijenu. Samo svojom krotkošću, trpljenjem, ljubavlju, milosrđem i dobročinstvom, svijet će dati maha reafirmaciji neophodnih vrijednosti koje čovjeka čine čovjekom. Jedino tako će se moći „ugasiti požar mržnje“, prihvatiti spoznaja da „grijeh odvaja čovjeka od Boga“. I ne samo to, nego će se ipak shvatiti da „priroda ne može biti stavljena u službu zla“. Veći dio svijeta je grijehom pomračen, a bezbožnici, nažalost, žive u raskoši. Za običnog čovjeka ljubav je spasenje. „Bog još nikoga nije iznevjerio“. Tako barem kažu starostavne knjige i nema razloga da im se ne vjeruje.

---