Poslije pada vlade Ljubomira Davidovića i formiranja kabineta Stojana Protića izvršena je smjena u vrhu ministarstva. Za novog pomoćnika ministra postavljen je Tihomir Popović umjesto Milana Milojevića. Milana Gavrilovića na funkciji direktora PO MID zamijenio je Svetozar Rašić, kao vršilac dužnosti. Budući da prema ustrojstvu MID-a iz 1919, nije postojao načelnik ministarstva, pošto je Ljubomir Davidović premjestio Jevrema Simića za poslanika u Varšavi 14. februara 1920, ta funkcija je ugašena.
Ovo je bio vrhunac diplomatske karijere Milana Milojevića, koja je od tog momenta krenula postepenom, ali kontinuiranom silaznom putanjom. Radikali su ga prvo postavili za opunomoćenog predstavnika jugoslovenske vlade u Budimpešti. U tom trenutku još nijesu bili uspostavljeni zvanični diplomatski odnosi, a mađarski državni organi i javnost su imali neprijateljsko držanje prema predstavnicima Kraljevine SHS. Zastupnik ministra inostranih djela Momčilo Ninčić stavio mu je u dužnost da organizuje diplomatsko-konzularnu službu u Mađarskoj, što je bio izuzetno težak zadatak. Jer jugoslovenska vlada je željela da kontinuirano prati i provjerava informacije koje je posjedovala o radu mađarske vlade na sprovođenju tajne mobilizacije, pripremi zahtjeva da joj se odobri povećanje dozvoljenih kontigenata vojnih jedinica i organizovanje coup d‘etat u korist povratka Karla fon Habzburga na kraljevski presto. Kada je izvršena rokada poslanika u Budimpešti i Beču, Miloja Milojevića i Tihomira Popovića, prvi je mogao da uporedi postupanje MID-a prema obojici dok su zauzimali iste položaje, u Mađarskoj i Austriji. Nezdovoljan ovakvim tretmanom, otvoreno je upozorio ministra Momčila Ninčića da ne bi smio da dozvoli da sukob radikala i demokrata unosi ‚‘zlu krv‘‘ među činovnike MID-a: „Sigurno ste i Vi čuli onaj šapat među činovništvom – Ako si radikal sve su ti dveri otovrene, ako nijesi šta ti Bog da”. Poslije kratkotrajne vlade Ljubomira Davidovića, od 27. jula do 6. novembra 1924, radikali su nastojali da ga otpuste iz državne službe. Stoga se on kandidovao za narodnog poslanika na parlamentarnim izborima odžanim 1925. godine, ali je izabran tek na izborima održanim 1927. godine kada se povukao sa funkcije poslanika u Beču. A poslije uvođenja ličnog režima kralja Aleksandra, 1929, kojim je ukinuta Narodna skupština, Milanu Milojeviću je automatski okončan poslanički mandat. Iako je JDS stupio kao bivši samostalni radikal, on je januara 1928. godine podržao struju bivših naprednjaka koji su bili protiv predloga Ljubomira Davidovića da se formira zajednički poslanički klub sa Seljačko-demokratskom koalicijom. Kasnije je u svojim memoarima tvrdio da se za naprednjačku struju opredijelo tek poslije zavođenja diktature kralja Aleksandra jer su se oni opredijelili za očuvanje državnog jedinstva, dok se grupa Ljubomira Davidovića opredijelila za odbranu parlamentarizma. Tadašnji ministar inostranih djela Vojislav Marinković, bivši naprednjak i demokrata, vratio ga je u diplomatsku službu ponovnim postavljenjem za poslanika u Beču. Međutim, Milan Milojević je tada imao 54 godine i njegova karijera se bližila kraju. Poslije godinu i po dana premješten je u Brisel i na kraju u Bern. Sa položaja poslanika u Švajcarskoj prvo je stavljen na raspoloženje, 1933, a naredne godine je penzionisan.
Za razliku od Milana Milojevića, karijera Tihomira Popovića je nastavila da se razvija pod zaštitničkom ulogom Nikole Pašića. Ostao je pomoćnik ministra sve dok resor nije preuzeo predstavnik „mlađih” radikala Momčilo Ninčić, januara 1922. godine. Tada je premješten na mjesto prvog jugoslovenskog poslanika u Beču, poslije uspostavljanja zvaničnih diplomatskih odnosa između Kraljevine SHS i Republike Austrije. Za poslanika u Budimpešti postavljen je krajem 1923. godine, kada je odlučeno da se pokuša sa poboljšanjem jugoslovensko-mađarskih odnosa.

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)

---