- Piše: mr Vladislav Dajković

„Ovo je moj kvart i moj grad, mene ćeš da pitaš đe ćeš da radiš, nećeš mi se više šetati Beranama, nego mrš u Nikšić”, uzviknuo je Muhamed Ramusović dok se razulareno zalijetao ka Jeleni, samohranoj majci dvoje djece, nastanjenoj u Beranama. Uslijedio je bokserski udarac, direktno u zube. Pa još jedan u obraz. Pa u drugi obraz. A onda u čelo. Dok se vrela krv slivala niz njeno prestrašeno lice, grupica momaka je nijemo posmatrala iživljavanje. Nadam se da se makar malo stide danas.

Nastavio je. Čak ga ni plač djece nije omeo u tom „herojskom” podvigu. Novi udarac u čelo ju je konačno srušio na pod. Jedno od nepisanih pravila borbi između muškaraca, a pogotovo nekadašnjih fer tuča „na šake” glasilo je: Nikad ne udaraj protivnika koji leži na podu. Nažalost, ne samo što je vrijeme fer tuča daleka prošlost, već i pravi muškarci polako postaju dio prošlosti, što se i u ovom slučaju potvrdilo.

Nastavio je da je tuče i na podu. Spustio se do polusvjesne Jelene iz koje je šikljala krv i filigrantski precizno zadao joj još dva udarca u lice od kojih joj je vilica iskočila iz ležišta. A onda se, očito zadihan i umoran od silnih udaraca, pridigao i triput je šutnuo nogom u stomak, pa u leđa. Čisto da ne ostane dužan nekom dijelu već izudaranog tijela. Nakon toga se u maniru holivudskog kauboja odšetao u nepoznatom pravcu, sav ponosan, uz riječi: „Znam ja tebe, smrdo nikšićka, poćeraću te odavde, jer sam ja šef ođe”. Ako se šefovanje ogleda u prebijanju jedne žene, onda je bio šef. I to pravi.

Jelena se pridigla i sva krvava se oteturala u beransku bolnicu. Udarce je muški podnijela, kao da je godinama u ringu. I zaista, bila je. Jer, šta je prosječna crnogorska žena sem zarobljena u vječitom životnom ringu, oivičenom u očekivanju okoline da bude ne samo uzorna žena, već sve ono što se traži od nje. Baš sve. Da bude i majka i domaćica, ali i radnica. Da ćuti i pogne glavu onda kad je glava kuće neraspoložena. Da bude srećna onda kad joj se to dozvoli. Da vaspitava djecu, da ih školuje, da ih uči životu, ali i da im kuva, sprema, pere veš, njeguje. Jer ako to ne uradi, onda je „raspuštenica”, onda je nije briga za porodicu. Onda je... znate već šta. Šta je to bez vječiti ring sa mnogo primljenih udaraca i tek ponekom pobjedom.

Naravno, udarci je nisu zaboljeli toliko kao plač djece. Kao zabrinutost porodice. Kao bijes prijatelja, ali i običnih građana, uključujući i mene, koji su čitali o njenim batinama. Nisu je boljeli ni rasklimani zubi, pa ni modrice i potres mozga, koliko ju je zabolio odnos države. Odnos tužioca koji je napadača pustio na slobodu istog dana. Nije je zaboljela ni rascijepana usna, koliko su je zaboljeli komentari „mora da mu je nešto rekla, da mu se brecnula.”

Prelazim na stvar: Jelenino prebijanje sam doživio kao da je neko pretukao moju sestru, majku ili prijateljicu. Dakle, lično, kao, vjerujem, i mnogi. Zašto? Zato što se to moglo desiti vrlo lako i njima, samo da su bili negdje u blizini pomenutog napadača u trenutku njegovog, zamislite, neraspoloženja. Nego, povrijedilo me još nešto. Prije par mjeseci Crnu Goru je zapljusnula užasno neprijatna informacija: Igoru Tomkiću, Hrvatu nastanjenom u Beranama, grupa mladića je zapalila prodavnicu samo zato što je – Hrvat. Naravno, kako nas je medijska propaganda već navikla na to, krivci su bili – Srbi, pa još šovinisti. Ko će drugi.

A onda su počele da se nižu izjave državnih zvaničnika, od predsjednika i premijera, pa naniže: „Preoraćemo državu dok ne pronađemo počinioce”, „Napad na Tomkića je napad na Crnu Goru”, „Vlada će finansijski pomoći porodicu Tomkić”. Naravno, taj slučaj jeste bio za svaku osudu i to treba bez ikakve dileme zaključiti. No, šta se desilo u slučaju prebijanja Jelene Krstić, čiji je povod bio njena, nazovimo teritorijalna pripadnost, pa možda i njena nacionalnost?

Ništa. Desilo se jedno veliko ništa. Premijer nije rekao da će preorati Berane. Predsjednik nije rekao da je napad na nju zapravo bio napad na Crnu Goru. Darko Šuković se nije oglašavao. Nuhodžić je nije posjetio. Vlada joj nije uplatila novčanu pomoć, iako je samohrana majka koja sasvim sigurno neko vrijeme neće moći da radi. Beranski DPS nije rekao „Ne dopustimo da Jelena Krstić napusti Berane”. Zašto, pitamo se? Hajde da makar ovaj put ne budemo licemjeri i lažno politički korektni, jer nas je lažna politička korektnost i dovela do ovog stanja. Odgovor je: Zato što je Jelena Krstić Srpkinja i opozicionarka i svako ko vam drugačije kaže - laže.

Najzad, prenosim i riječi ove izmučene majke, koje pogađaju pravo u srce: „Ja sam suze isplakala, krv ću da operem, djeca će zaboraviti vremenom, bolovi će proći, a ja ću opet moći da radim i izdržavam svoju djecu poštenim radom. Dosije nemam, automatsku pušku nemam, a nemam ni porodicu u Beranama. Ali imam hrabrosti, jer nije jak onaj koji tuče, nego onaj koji trpi. Ja nisam Srpkinja po nacionalnom opredjeljenju, već po rođenju. Da sam Hrvatica, Muslimanka, Albanka sigurno bi premijer preorao Berane, sigurno bi predsjednik proglasio Berance šovinistima, ali ne... Nema veze, jedna Jelena manje, više...”

Jelena, sugrađanko, majko, sestro - pobijedila si u ovoj neravnopravnoj tuči i znaj da nisi sama. Siguran sam da su tvoje batine zaboljele mnoge prave muškarce, pogotovo Berance i Nikšićane, koji će znati ubuduće kako da tretiraju slične izlive kukavičluka. A nasilniku nek sudi Bog, kad već neće crnogorsko tužilaštvo i sudstvo. On, naposletku, sve vidi.

P.S. Hvala opozicionoj Opštini Berane i njenim rukovodiocima na brizi, zaštiti i solidarnosti koju su pokazali u ovom slučaju, za razliku od predstavnika vlasti koji su i ovaj put pokazali da su na strani jačeg, osionijeg i opasnijeg.

---