Što radi pisac u kupatilu, da li je on na tom mjestu drugačiji od ostalih ljudi, da li se bolje zagleda u svoj lik, kao i likove onih koji mu vire iza ramena? Ili, možda i pisac, isto kao i kraljevske glave, u kupatilo ide pješke, samo radi nužde. Ko zna, možda tamo pjeva dok se tušira, čita novine, pardon, „lista” informacije na mobilnom telefonu...
Već autoironijskim naslovom nove zbirke priča „Pisac u kupatilu”
Aleksandar Ćuković nagovještava i karakter sadržaja svojih priča, i njihov (ponovo) kratki obim, skoro pa anegdotski, vješto uplićući jednako kratke rečenice da stvore malo klupko, skoro čvorić od fabule. No, umješno Ćuković u te kratke „skaske”, kao u kakvoj karnevalskoj povorci u Rio de Žaneiru, ubacuje stvarne likove, koji slično i piscu i piscima, slikarima, i drugim frikovima o kojima piše, koje zatura po ćoškovima svojih priča, dobijajući drugu dimenziju. Paralelni svjetovi, a opet, realni. Stvarni do te mjere da zaista dok čitate priču, osjećate mogućnost da se odnekud pred vama pojave onakvi kakvi su bili, živi ljudi, od krvi i mesa. Ili, možda baš onakvi kakvim ih vidi Ćuković, u svom ogledalu. I iako znate da je to odraz u ogledalu, vi mu vjerujete. Vjerujete u plastičnost opisa, iako znate da je riječ o prividu, slici. No, nije li uostalom takvo svako uspješno umjetničko djelo.
A, i Ćuković se ogleda u tom ogledalu. Briše kondenzovanu paru s njega, da bi vidio, spoznao, sagledao i samog sebe. Sopstveni lik – pisca u kupatilu. I nije to lako, iako autoironija nije nepoznat manir. Ali, malo je rabljen. I, zato Ćuković, (pretpostavka), u novu zbirku uvršćuje i neke stare priče. One su poveznica s periodom kada nije bio (uvijek) ironičan. Kada je bio malo više – mladalački romantičan. No, one su i dokaz, kao i priče s kojima ih „uparuje” da je sada sazreo, kao što i „priznaje” u jednoj priči. I, to je dobro. Kao što je i jednako dobra činjenica da, očigledno, „materijal” za pisanje Ćuković pronalazi tu oko sebe. Jer, nekada su gradili kuće s onim što su pronalazili u svojoj okolini, pa tako i Ćuković ne traži ebanovinu, već se fokusira na ono što mu je pri tastaturi, na ulici kojom šeta. I potom to obrađuje, do najsitnijih detalja, dobijajući precizne, i tačne „ocjene” (ukoliko se u književnosti može govoriti tim terminima). I to ocjene ne samo onih o kojima piše, već o društvu. Pritom, ne ističući u prvi plan društvene pojave, već im dajući „oreol” atmosfere u pojedinim pričama.
Zato će vas, ova knjiga Aleksandra Ćukovića u izdanju Udruženja književnika Crne Gore, u novopokrenutoj ediciji „Novi talas”, zaokupiti i natjerati da je pročitate u jednom mahu, ispunjavajući tako i smisao „konzumiranja” književnosti, kao i pisanja.
Ž.J.
)){kind=small}
