- Piše: Milutin Mićović

Ništa mi ne pričaj. Ne mogu ništa da čujem. I što čujem ne čujem. Gledam te, a ne vidim te. Tu si, a kao da nijesi. Vidim da nijesi tu, iako si tu. I ja sam ovdje, a kao da nijesam. Taman sam ko obrisana traka.
Propala je velika crnogorska priča. Neka što je propala priča, biće priča, nego propadoše ljudi koji su je pričali i slušali kao da stvarno postoji.
Neću riječi, hoću života. Pušti Crnu Goru i njene priče. Samo život može da izmijeni život, a priča ne može ništa, no gubimo vrijeme. Mnogi su rođeni da gube vrijeme. Ništa im milije nego izgubit‘ vrijeme, ili ga „utući“. Sve uz nekakvu priču. I često uz velike riječi. Kad lako izgube vrijeme, kao da su ga dobili.
Ako mi život odnekuda ne dođe, moj je život nizašta. Naživio sam se? Nauživao sam se crnogorskog pakla i nebeskih radosti. Jesam i nijesam. Još bih, ako se dadne. Još bih mogao, čini mi se. I mrtvi je željan života. Iz groba će čovjek skočiti ako Život dođe po njega.
Tukao sam se mnogo, to je istina. Ne tukao, nego bio. Obijala su se o mene brda crnogorska, pa ništa. Kad si jak, možeš se s brdima nositi. Možeš brda preskakati. Možeš letjeti. Možeš pjevati nebeske psalame.
E, zato mi ništa ne pričaj, jer su riječi nekako iščiljele. Ne nestale, nego kao da su nestale. Toliko mogu nešto da promijene.
Možda je ovo ovako zato što živimo u Crnoj Gori? A kad je ovako, sav je svijet Crna Gora. Šta je čovjek, a mora bit‘ čovjek? Odvratno mi je i misliti i pričati. Samo mi nije odvratno – živjeti. Ne živjeti nego plamsati. Plamsati- pjevati. Eto opet je tu Njegoš. On kaže „tad mi duša poje“. Nijesu njega riječi iznijele na nebo, nego život. Iskra besamrtna. Zato – dosta priče. I – ništa od priče. Jer nijesmo uradili sve poslove u Crnoj nam Gori. Ja bih najviše volio da možemo se rasplamsati. I da se s nama zapali kamenje crnogorsko. Pa ljepota Božija. Sve bismo tada grijehe svoje iskupili.
Ali nema toga. Tvrda je zemlja. Mrtva zemlja umije da bude. Ne čuje našu muku. Tolika je, da nam se čini da nas ni zemlja ni nebo ne čuju. A nijesi lud da pokušavaš da toliku muku kažeš čovjeku. Izdao bi svoje muke kad bi počeo da ih kazuješ. Ne kazuj nikom ništa, neka se samo kaže. Što se samo kaže, to jedino postoji. Nauči tako da živiš i postojiš. Pa neka se to kazuje nikome. To je pravo kazivanje. To je tečno kazivanje tvojih namučenih dubina. To je ono – što se ne da ljuskim jezikom kazati! Kad onijemiš i propjevaš od muka, tada plameni jezik dobijaš! Mi u Crnoj Gori više smo razgovarali s Bogom nego sa svijetom. Svijet se u muke ništa ne razumije. Ako imaš kakve dobre muke, ništa svijetu ne pričaj, da jadan nijesi. Mogao bi te svijet i opljačkati, i ostaviti bez muka. Pa da ostaneš nigdje i niko. A kad nosiš muke, onda si Neko. Što je važno da znaš ko si, ako nijesi Neko! Neko ko ima muka za izvoz. S mukama se na nebo izlazi. Dolje se sve muči, gore se sve razvezuje. Kad na nebo izađeš, lak si kao bijelo perce.
Ja vjerujem u muke Crne Gore, muke Srba i srpstva. Samo ko ima te muke vidi da su one zavezani darovi. Od koga - nije važno! Ima od koga. Od onoga koji ti može spremiti muka i radosti koliko možeš podnijeti. Može i više nego što možeš podnijeti, ali ti uzimaš koliko možeš podnijeti.Tada i vidiš kolik si.Tada i shvataš unutrašnju istoriju čovjeka. Koja se ne da zapisati. Jer ona nadmašuje znanje. Svako znanje uništava tu tajnu. Ti ne izmišljaš put, nego put tebe. Pa se zaputi kako te put uči. Put nosi tebe i sve tvoje muke. I sve tvoje muke pretvara u pjesme. Pa šta više da pričamo, čovječe?
(Autor je književnik)