-Piše: Milka Šćepanović

Svakog jutra, uz prvu jutarnju kafu, onako iz navike, „prelistam” sve portale i štampane medije. Svakodnevno izvještavaju o nasilju. Marljivost medija je nemilosrdna, kao da se plaše da ćemo nešto vrlo važno propustiti i tako sebi silno naškoditi. Na prvom mjestu su ratovi, koji nikad neće prestati. Time što se glorifikuju osobine neophodne u ratu, poput hrabrosti, srčanosti, izdržljivosti, žrtvovanja za svetu ideju, time se na jedan podmukao i mračan način i rat prihvata kao dobra stvar. Naročito se u našoj kulturi, u kojoj se do prije petnaestak godina ispraćaj u vojsku slavio uz bahanalije i neumjereno trošenje novca, smisao pogibije u ratu uzdigao do „carstva nebeskog”. Dobro smo naučili kako se časno (i suludo) gine, e smatram da je sada vrijeme da naučimo kako da časno živimo.

Javnost u Crnoj Gori ponovo je šokirana scenama vršnjačkog nasilja koje se svakodnevno dešavaju.

Svaki put kada neki sličan slučaj dospije u medije budemo zatrpani saopštenjima, medijskim gostovanjima psihologa, izjavama ministara, drugih političara... Svi oni budu zgroženi, spremni da osude, traže kazne, odgovornost i ostavke. Ta galama, po pravilu, traje nekoliko dana, eventualno ni cijelu nedjelju i onda se sve stiša. Do sledećeg slučaja kada se „kolo ponovo zavrti”.

U međuvremenu, sve ono što zapravo predstavlja suštinske uzroke nasilja nesmetano nastavlja da se odvija pred našim očima i u našem bližem ili širem okruženju. A mi nikako da kao društvo tome stranemo na kraj. Znamo da „šerujemo”, „lajkujemo”, a kada treba preduzeti nešto, e tu stanemo i gledamo.

Puno ljudi se pita šta je razlog za takvo ponašanje jednog djeteta. Šta ga to natjera da se iživljava nad sklupčanom drugaricom koja rukama pokušava da zaštiti glavu, da izgovara psovke i uvrede tako prirodno i spontano, kao da nikad u životu ništa drugo nije čulo. Šta natjera drugu djecu da nasilnicima iskazuju divljenje i poštovanje?

Da li to potiče iz porodice, kako bi rekli naši stari?

Tvrdim da odgovor uopšte nije tako kompleksan kao što se misli. Brojna istraživanja pokazuju vezu između nasilničkog ponašanja u odraslom dobu sa fizičkim zlostavljanjem u djetinjstvu. Vršnjačko nasilje je samo usputna stanica. Ali sve dok kao društvo ne budemo pristupili nasilju kao problemu, mjere koje se preduzimaju, ali i one koje se najavljuju neće biti dovoljne. Ne može se na sistemski način boriti protiv vršnjačkog nasilja ako se propusti naprave u najranijem uzrastu. Dijete koje je konstatno izloženo fizičkom kažnjavanju i psihološkom nasilju, a vrlo često svjedoči i drugim scenama nasilja među članovima svoje porodice, neće prestati da maltretira svoje vršnjake samo zato što će ga razredni u školi kazniti. Ne, ide još gora stvar, naći će nove žrtve u novom okruženju, novoj školi, parku, na ulici. Čak ni odgovornost roditelja, novčana, prekršajna, pa i krivična neće biti dovoljna. Bez sistemskog pristupa u promjeni obrazaca ponašanja i uvođenja novih modela odnosa u porodici, jedino što možemo da očekujemo jeste da će dijete koje je činilo vršnjačko nasilje u adolescentskom dobu vjerovatno zlostavljati svoju djevojku, kasnije i ženu, pa i svoju djecu.

Kad komšija bije ženu, vi okrenete glavu, kad komšinica bije dijete, vi kažete nije moja briga. Kad djeca iz takvih porodica tuku vašu djecu, a ona ćute, to je zato što i vi ćutite pred nasiljem.

Dakle, nema razloga da ćutimo na bilo koji oblik nasilja, naročito ne nad djecom i među djecom. Nema razloga da ne pokušamo da objasnimo svu potencijalnu štetu fizičkog kažnjavanja malog djeteta i objasnimo da se dijete može i drugačije disciplinovati. Isto tako, nema razloga da i država ne reaguje, kako kasnije dijete ne bi izraslo u ono što ne želimo (nasilnika). Promijenimo svoj pristup i usmjerimo ga na nultu toleranciju na sve oblike nasilja i na bavljanje uzrocima umjesto posledicama nasilja. Verbalnog, psihološkog, fizičkog. A da bi se to desilo, prvo oni koji predstavljaju državu na raznim nivoima treba da promijene svoje ponašanje. Da ne pravdaju nijednu vrstu nasilja, i isto ne čine, posebno ne u javnom prostoru. Isto važi i za medije koji to rade, ponekad suptilno, a vrlo često i otvoreno. Dok se taj ambijent ne promijeni, uzalud izmjene zakona, zatvorske kazne i druge sankcije. Budite sigurni, njima će se nasilničko ponašanje samo na kratko zaustaviti. I manifestovati prvom sledećom prilikom. Vrtimo se u začaranom krugu, gdje se problemi prikrivaju umjesto da se rješavaju dok postajemo sve bolesniji i luđi. Suviše smo dugo stajali na podnevnom suncu i gledali u njega otvorenih očiju, zato je suočavanje sa mračnom sjenkom tako onespokojavajuće i bolno.

(Autorka je direktorica NVO „Naše sunce”)

---