-Piše: Vukić Garo Brajković

Bijaše to velika zakletva, zakletva ljudi u ona vremena, kada je riječ data bila sveta, kada se čuvala i poštovala, a držala čovjeka i svijet u istinu, u časnost življenja, kuća od časti i istine bila je ponosita, imala i domaćina od časti, imala istinu, i hljeb i so, imala i nafaku i berićet, prepoznavala se i znala nadugo i naširoko. Kod zakletve - soli mi i hljeba nije trebalo, a nije ni bivalo svjedoka, nije bilo ugovora i potpisa, zakletva je bila i ugovor, i svjedok, i potpis. Zakletva je čuvala čovjeka, čovjek je čuvao zakletvu, zakletva je čuvala i glavu čovjeka i kuću čovjeku. Kada je čovjek dao zakletvu - soli mi i hljeba bilo je tako i nije moglo drugačije i nije se smjelo preko zakletve ni poći, ni proći. Kad se zakune, čovjek je imao sve u kući i pred kuću, i u imanje, i u svijet. Zakletva je čovjeka pratila i sretala gdje god da se našao i koga je god našao. Hljeb i so čovjek je pred grdnu oluju iznosio pred kuću i na kućnom pragu, da bi sačuvao porodicu, kuću, i imovinu u polju i u toru. Nije to priča da bi se ispričala, nego su hljeb, so i zakletva čuvali čovjeka i čovjekovu nafaku i zdravlje. Kasnija bi zakletva čovjeka brka mi i obraza mi, zakletva i riječ velika kod ponosa i od ponosa. Veliko je bilo obraza mi, a veliko i ponosito brka mi, s tom zakletvom čovjek je odlazio od kuće i sa tom zakletvom dolazio kući. Obraz je čuvao zakletvu, zakletva je čuvala obraz i zakletva čovjeka u obraz, u brk i u brkove, to je bilo kao sveto pismo. Rađeno i učinjeno moglo je da bude samo po zakletvi i nikako drugačije. Zborilo se pod brcima došao čovjek, pod brcima kazivao je čovjek u četiri oka čovjeku, kazivao i milo i drago i pravo, kazivao je i za teško i nepravo i za krivo. Moralo se ispraviti nepravo u pravedno i ostalo bi pravedno kod ljudi za ljude, đe je bilo ljudi. Pitali su u ona vremena ljudi, od koje je kuće čovjek, kazivalo se kuća ga kazuje i kuća ga pokazuje, zborili bi a ko mu je đedo, pitaše i od kojih bi i baba i prababa, ćer dotle dok se dođe do naslednika je li očevoj ili majčinoj veni povuklo. Pitalo se, pričalo nadugo i naširoko s kim će se čovjek prijateljiti i kumovati. Koji su to ljudi, odakle su ti ljudi, hoće im u kuću doći i kod koga će sjutra poći i jesu li domaćini i veliki domodržnici, na svaku njihovu kazanu možeš se zakleti i za one velike poštenjačine, a sirotinja bogami teška, a za one bogate njihova je igla veća od kape, njihovo je zrno skuplje od klasa žita, njihova je košulja skuplja od odijela, a za ove, novčić jedan njihov uzmeš od nevolje, tri

zaračunaju. A oni tamo grad bi raskućili, selo bi o jadu zabavili, daleko ti kuća od njih, nemoj kod njih ići, nemoj da ti dođu, ni od dobra ni od zla, teško bi izvukao glavu i sačuvao kuću od zla, teško bi izvukao glavu i sačuvao kuću, od tih ni kašiku ne uzmi, ne uzmi slučajno ni čašu vode, bez sa njom da se i udaviš i otruješ. Ako bi ih zapalo i ruke im dopalo, o čudu bi čovjeka i svijet zabavili, kao što su i rod rođeni, o jadu i oca i majku i kuću i ulicu i grad. A za ove ti kažem biće da su prije lisice rođeni, grabulje ne ispuštaju iz ruku, danonoćno grabuljaju, a u očima im glad sjedi i udaviće ih grabuljanje, da je njihovo more, tražili bi okean, ko je sa njima imao posla ostao je i bez kape i košulje, mnogi i bez kuće i kućišta. Neke nove zakletve su danas bez sina, bez kćerke, bez oči, bez brata i prije nego se zakunu slagali su, u oči gledaju čovjeka i ne trepnu, laž prozbore, stalo im je do čovjeka i do istine koliko do prošlogodišnje kiše. Danas zbore za majku keva, Bože odalji od kuće i od savjesti i od svijesti, kažu i ćao i kad se sretaju i kad dolaze i polaze, u „ćao” nema ljepote, dobrote i nafake, u „ćao” nema čovjeka i prijatelja... Otkad dođe pozdrav „ćao”, odnese dobrotu iz roda i iz kuće, nema da se kaže „ide čovjek”, da se kaže „dobro jutro, domaćine”, „dobar dan, prijatelju”, „dobro veče, kume”, a nikako ne kazuj kumara, šta je to kumara, otkuda je kumara, nema kumare ima samo kum od duše, od srca, od blagosti duše i milosti. Izgubi se doviđenja i s Bogom bio, i Bog te pratio; dobre glase donio i ponio, dobro te našlo, kuća te zdravog pratila i sretala, kuća te ljudska čekala i sreća te dočekala, s ljudima bio i kad je dobro, s ljudima se našao i kad je nevolja, s ljudima podijeli i imanje i nemanje, podijeli i dobro i zlo, i jedno i drugo je za ljude, uz so i hljeb; a za nesvijet je trava bez soli, i so bez trave. Nesvijet je izgubljen u svijet, čovjek je izgubio glavu, ali će Bog sve naknaditi i vratiti Božije stanje duha.

(Autor je pjesnik)

---