-Piše: Mihailo Medenica

Veliš, nesrećo, da će Amerika insistirati da priznamo Kosovo i Metohiju.

Pa, onda priznaj! Priznaj da nikada ne možeš, ne smiješ priznati našu zavjetnu svetinju za tuđu!

Priznaj da smo prije stotinu i jošte vjekova već priznali Kosovo i Metohiju. Gospodu kad nas je darivao, pa zašto bismo sad mrcima i mrcinama? Priznaj da bi rado izdao. ali nemaš šta!

Da je ovozemno pa ni po jada, ali kako da priznaš ono što ne priznaje tebe, mene, nikoga od nas, a svakog od nas? Priznaj, podaj, prodaj svaku stopu koja nije krvlju natopljena… Ako nađeš, a ti priznaj. Svaka stopa- jedna glava, svaka glava- jedan kamen, svaki kamen- jedna kuća, svaka kuća- manastir… Priznaj ako je do živih da priznaju. Ako je, pak, do živih kako da priznaju mrtve?!

Mrtvi su kostima još otkad priznali da su živi… Kud su živi kako da priznamo raspeća za jalovu šumu? Nisu postradali što su im zaludu bili životi, već što im zaludu život ako priznaš da su tek mrtvi… Zaludu i nama. Kako da priznam da sam živ ako nemam šta veće od života pukog?! A nemam bez Kosova i Metohije!

Sve što valjam tamo sam, ovdje tek treptaj svega valjanog za šta su bolji od mene dali glavu za kamen, kamen za kuću, kuću za manastir, manastir za priznanje… Gospodu priznanje da nema toga koji će priznati potomcima da nema predaka. Korijenu da nije kolijevka! Kolijevci da nije grob! Grobu da je tek lopata ilovače, a ne guvno gdje se s vjekovima kumimo, bratimimo, nazdravljamo…

Nije ovo, nesrećniče, uludo naklapanje avetnika, nego priznanje da ti je prosto sve što priznaš ako možeš priznati Košarama, Paštriku, Bajgori, Velikoj Hoči, Peći, Prizrenu, Šari, Štimlju, Starom Grackom, Goraždevcu, Đakovici, Drenici, Prištini…da se zaludu gizdaju božurima, a da nešto čovjeka ostane u tebi!

Priznaj div- junacima da su ginuli na svojemu za tuđe! Priznaj braći ruskoj da su „tuđe“ kao svoje branili jer dole „nemamo ništa“ pa su ni za šta jurišali kao za Gospodnje!

Priznaj Gospodu da „moraš“ za tuđe priznati ono gdje je Srbina darivao nebom za zemlju i zemljom od svoda. Priznaj potom sebi zašto su ti noći duge i besane?

Neće san na oči ili se boriš sa snovima, teškim i potmulim. Lagumi bez kraja i početka puni vriska, vapaja… Naposletku, priznaj toj Americi, bijednoj pustahiji, da ne možeš stotine vjekova tamjaništa priznati pred njihovom silom ništavnog postojanja na krvi nevinih!

Ništavna je snaga topuza pred snagom ikone! To im priznaj, i da Srbija nikada priznati neće njihove mjere za svoje međe!

Svaka stopa jedna glava, svaka glava jedan zavjet- DOVIJEKA U PRIZRENU!

---