Žalosno je kako se nekadašnji ljudi, valjani ljudi, danas utrkuju, laktaju, propinju na prste da saučestvuju u veleizdaji, da smisle nove i obogate stare laži, da ponizno nadvise Judu u besramlju, beščašju i bezdušju.
Jesu li to ikada i bili valjani ljudi?
Pitaju se ti „valjani“: „Šta će nam zamlja ako na njoj nemamo ljudi?!“, jednako kao što bih upitao: šta će vam glave kada u njima nemate pameti, i šta će vam prsa kada u njima ni duše ni srca?!
Nije Kosovo i Metohija tek zemlja, već nebo na zemlji i zemlja na nebu.
Nije to mit, kakva priča, kafanska tužbalica, no neporeciva istina- Kosovo i Metohija nije djelić Srbije već je Srbija djelić Kosova i Metohije…
Polen je to što su ga vjekovi razvejavali svukuda, pa gdje god kročiš, gdje zastaneš, gdje pomisliš da si zalutao u bespuću- a ti vazda na Kosovu i Metohiji.
Vazda na svojeme, jer dok imamo Kosovo i Metohiju imamo odakle poći i kuda stići.
Sve možeš da izgubiš pa nanovo stekneš, ali izgubimo li sve nemamo se gdje više od neba i zemlje zajmiti, na đavolju veresiju kusuramo živote, živote naših života, živote potonje, s tim što će to biti tek životima nalik…
Ne patim ja za Kosovom i Metohijom što mi manjka zemlje, već što mi manjka sebe.
Imam livada, šuma, njiva, pašnjaka…više nego što mogu da dogledam i dohodam, ali jedino što imam je na Kosovu i Metohiji gdje nemam ništa, a moje je sve!
Djeca su mi krštena u Samodreži, prohodala na Kosovu polju, progledala Simonidinim očima, zapjevala dečanskim monasima, zaplakala vjetrom sa Šare, ustrčala uz Prokletije, zaigrala se na Paštriku, napila se Drima i Bistrice, zanoćila u Prizrenu, pospala na skutima gračaničkih sestara, ozorila u Velikoj Hoči, odbolovala u Đakovici, ozdravila u Peći, zaljubila se u Koritnik, skrila od kiša i snjegova pod raspećima svih vaskrslih naših…
Majku sam sahranio u Beogradu, a eno joj groba u porti Deviča. Svih majki i očeva od postanja pa dovijeka… Eno i mog raspeća i vaskrsnuća na „zemlji gdje nemamo ljudi“!
Evo vam, „valjani“, zemlje pune ljudi pa se premetnusmo u zvijeri jedni drugima!
Eno vam i zemlje bez ljudi pa trajemo na njoj zanavijek- živi zarad mrtvih, mrtvih zarad živih, a svi zarad nas da se ne rasplinemo i razvejemo u životu laži da je Kosovo i Metohija izgubljeno!
Izgubljeno je ono gdje imaš ljudi, a nemaš koga da dozoveš!
Tvoje je dovijeka ono gdje stojiš sam, a doziva te hiljadu godina praga, traga i korijena!
Jalova je zemlja bez ljudi, ali su pustahija ljudi kojima je Kosovo i Metohija tek zemlja!
Gdje mi se na kamenu Svetih Arhangela razgovaraju upokojeni i još nerođeni- tu je sve moje i to je moje sve! Znam ko sam, odakle sam pošao i kuda ću stići dok mi je Kosova i Metohije!
Ne žalim života za ono što mi je podarilo život, a vi se, „valjani ljudi“, pitajte šta će nam „zemlja bez ljudi“ samo nemojte sjutra naricati kud nestade zemlje pod nogama i gdje pobježe čovjek iz vas!
Ne jurite za njim- nemate ga čime stići, dozvati, niti će vas poznati među toliko ljudi bez traga u jalovištu…
”Imam livada, šuma, njiva, pašnjaka…više nego što mogu da dogledam i dohodam, ali jedino što imam je na Kosovu i Metohiji gdje nemam ništa, a moje je sve”Izgubljeno je ono gdje imaš ljudi, a nemaš koga da dozoveš!
Tvoje je dovijeka ono gdje stojiš sam, a doziva te hiljadu godina praga, traga i korijena!
)){kind=small}
