O tome koliko je Kutuzov bio u pravu izabravši baš tu taktiku u tom periodu rata osporavan je i 1812. godine, a osporavaju ga i danas. Po mišljenju nekih, Kutuzov je uradio sve kako je trebalo, sačuvavši vojne snage za naredne bitke sa Napoleonom. Ali postoji i drugo gledište. Istoričar Sergej Cvetkov piše:

„Usporenost Mihaila Ilarionoviča, pripisujući sebi zasluge da je sačuvao ljudstvo, „da bi imao sa čim da se pojavi na granici”, ne može da opravda gubitke, koje je pretrpjela ruska armija. Od 100 hiljada vojnika, koji su izašli iz Tarutina, u Smoljensk je stigla samo polovina, od čega je samo 10 hiljada od njih bilo nesposobno za borbu, ostale je pokosila glad, hladnoća i bolest... Zar bi odlučujuća bitka nanijela više gubitaka ruskoj armiji”.

Ako su u tolikoj mjeri glad, hladnoća i bolest mučili rusku armiju, koja je bila dobro snabdjevena u Tarutinu, onda možemo zamisliti kakav je nastao pakao za Francuze za vrijeme odstupanja. Podaci o tome koliko je njih uspjelo da se spasi i izvuče iz Rusije se razlikuju. Po nekim izvještajima, od polumilionske armije kući se vratilo samo 18 hiljda ljudi, 130 hiljada vojnika je zarobljeno, dakle, ostali su poginuli. „Svjetska istorija ratova” daje približno te iste brojke, u njoj se navodi da je u toku ratnih dejstava 1812. godine Velika armija izgubila 370 hiljada ljudi, stim što se u tu cifru uračunavaju i poginuli i ranjeni, a od ukupnog broja bilo je približno 300 hiljada Francuza. Bez obzira na sve ovo, Napoleon nije izgubio nijednu veliku bitku u Rusiji.

Nijedna godina Napoleonovog ratovanja nije bila toliko tragična po broju poginulih za Francusku. Međutim, Napoleon, za razliku od Aleksandra I, nije preživljavao nikakve duševne stresove u vezi s tim, i Biblija ga nije privlačila.

Pričaju da je 1805. godine, razgovarajući sa Meternihom, Napoleon sasvim hladnokrvno izjavio da „može dozvoliti sebi da svakog mjeseca rashoduje 30 hiljada ljudi”. Tu kvotu je „očigledno” 1812. godine ispunio, ali nimalo nije očajavao zbog toga. Napuštajući armiju koja se povlačila i za dvadeset dana stigavši do Pariza, imperator je odmah počeo marljivo i aktivno da sakuplja nove jedinice. „Ja sam pogriješio, ali ne u cilju i ne u političkoj oportunosti u ovom ratu, već u načinu njegovog vođenja”, prokomentarisao je za sebe Napoleon pogrešan zaključak. On je priznao da je u Rusiji dobio tešku ranu, ali da nije još svjestan toga, da je ona, zapravo, smrtonosna. Njegov poraz u pohodu na Moskvu je dao signal cijeloj Evropi da se Napoleonova epoha primiče kraju.

Na čelo antinapoleonovske koalicije stao je car Aleksandar I. Kako su mnogi iskreno primijetili, car je sam sebe proglasio vođom, ne tražeći za to saglasnost drugih monarha. Okrenuvši se poslije svih nesreća koje su zadesile Rusiju Bibliji, car se stvarno osjećao nekakvim bićem Božijeg proviđenja. U jednom boju kod Lucena, kad su generali molili cara da se skloni na bezbjedno mjesto, on im je krajnje uvjerljivo odgovorio: „Ovdje mene metak ne može pogoditi”. Nova bitka kod Drezdena je samo potvrdila Aleksandrovu čvrstu uvjerenost u to da se on nalazi pod pokroviteljstvom Svevišnjega. Brežuljak, na kojem se nalazio car za vrijeme bitke je bio izložen bombardovanju, ali se Aleksandar nije sklanjao sa tog mjesta. Primijetivši da njegov konj nervozno i uznemireno udara kopitama o zemlju, car ga je, da bi ga smirio, pomjerio samo nekoliko metara na drugo mjesto. Na njegovo mjesto je došao bivši Napoleonov general Moro. Nije prošao ni minut, Francuza je pogodilo topovsko đule. Isto se dogodilo i u sledećoj bici kod Lajpciga, gdje su topovska đulad padala oko cara i nijedno ga nije ni okrznulo.

Istoričar Cvetkov piše:

„Početkom februara ruske jedinice su prešle Odru... Ovdje je došla do izražaja jedna karakteristična osobina Aleksandrovog diplomatskog ponašanja. Car je, ulazeći u posjede pruskog kralja, bez ikakve javne ili tajne saglasnosti bilo od koga, prvo se obratio njegovim podanicima, pozvavši ih na oružanu borbu protiv francuske Vrhovne vlasti, a zatim se u svoje ime obratio podanicima drugih njemačkih gospodara. Na taj način on je obavijestio sve da samo sebe priznaje za sudiju i da je on gospodar sudbina tih zemalja, jer se svojevoljno tuda kretao bez ičijeg odobrenja. Ne čekajući priznanje drugih monarha da mu daju pravo da predvodi otpor protiv Napoleona, on sam sebe proglašava vođom u zaraćenoj Evropi”.

Priredio: Vojin Peruničić

(Nastaviće se)

---