Ratni sukob iz 1812. godine u svjetskoj istoriji obično nazivaju pohodom na Moskvu i samim tim ovu bitku svrstavaju u isti red sa drugim bitkama, koje je vodio Napoleon tokom cijelog svog ratovanja. Bitku iz 1812. godine Rusi su nazvali Otadžbinskom, pri čemu su ovu riječ napisali velikim početnim slovom i na taj način naglasili njen narodni karakter i poseban značaj i ulogu u istoriji. Rusi su, naravno, mnogo precizniji u analizama. Sintagma „pohod na Moskvu“ daje predstavu samo o geografiji, ali ne nikako o uzrocima i značaju Napoleonovog poraza.

Jedna od posledica, koju je izazvao Napoleonov upad u Rusiju, bila je ta, da cijelo javno mnjenje u zemlji nikad nije bilo jedinstvenije kao tada. Ruski velmoža i najsitniji provincijski spahija, oficir i vojnik, stanovnik grada i mužik sa sela imali su samo jednu želju – istjerati osvajača. To javno mnjenje („narod“ kako je primijetio uznemireni car) nametalo je u tom periodu svoju volju svima, uključujući i imperatora. „Narod“ je smijenio Barkleja i postavio Kutuzova, uprkos carevoj želji, „narod“ je natjerao Kutuzova da počne sa borbom na Borodinu.

Akademik Tarle veoma precizno se izjasnio povodom toga:

„Kutuzov je znao, naravno, da je Barklej u pravu kad kaže da će Napoleona poraziti (ako ga išta može uopšte poraziti) samo udaljenost od baze, nemogućnost vođenja ratnih operacija godinama ili dugim mjesecima na nekoliko hiljada kilometara od Francuske po pustoj, siromašnoj, ogromnoj i njemu neprijateljskoj zemlji, bez prehrambenih proizvoda i u uslovima neuobičajene klime. Ali, Kutuzov je veoma dobro znao da mu neće dozvoliti da preda Moskvu bez odlučujuće bitke, bez obzira na njegovo rusko prezime, jer to nijesu dozvolili ni Barkleju da to uradi. I on je odlučio da počne tu bitku, koja je prema njegovom dubokom ubjeđenju, bila nepotrebna, kako je i počeo u svoje vrijeme, takođe protiv svog ubjeđenja, bitku kod Austerlica. Ona je bila neizbježna s moralne i političke strane, ali je strategijski bila nepotrebna“.

S pravom su komentarisali mnogi istraživači da Kutuzov nije želio bitku na Borodinu, baš zato što je to želio Napoleon. Ovaj prvi je želio da sačuva rusku armiju, jer je ona bila garant budućih pobjeda, a drugi je želio da je jednim udarcem uništi, jer je odlično shvatao, dok Aleksandar bude imao u rukama jaku vojnu silu, da će pregovori o miru s njim biti veoma složeni i komplikovani. Priznajući Napoleonovu genijalnost, Kutuzov je namjeravao da mu se suprotstavi strategijom, koja se zasnivala na ratnom manevrisanju, gdje bi se dejstva regularnih snaga harmonično uklapala sa dejstvima dobrovoljaca i partizana, t.j. prisilila Napoleona da istovremeno vodi i „veliki“ i „mali rat“ i na taj način nanijela neprijatelju velike gubitke, što bi obeshrabrilo i izmorilo protivnika.

Proračun Kutuzova, a do tada i Barkleja, pokazao se tačnim. Već na samom početku bitke, pretrpjevši velike gubitke u sudaru sa zaštitnicom ruske armije, Velika armija se povlačila zbog napada partizana u toku žestokih bojeva pod Smolenskom i u drugim mjestima, prinudno ostavljajući po putu garnizone da čuvaju komunikacije i na kraju zbog bolesti i dezerterstva armija je izgubila značajan dio svojih snaga. Navode se razni podaci o gubicima u toj etapi bitke. Po Tarleovim podacima, pred početak Borodinske bitke Velika armija je smanjena približno za pola jedne trećine. Sačuvana i utvrđena regularna ruska armija morala je u odlučujućem momentu da dotuče oslabljenog protivnika. Na taj način, po toj strategiji, bitka pod Moskvom ni u kom slučaju nije bila planirana. Pa ipak, ona se dogodila na zahtjev javnosti.

PRIREDIO: VOJIN PERUNIČIĆ

(NASTAVIĆE SE)

---