-Piše: Dragan Mraović
Jedna od najpoznatijih tužibaba u Crnoj Gori je gospodar „milogore”. Tužio je novinare, ne samo „Dana”, mnogo puta i sudije su reagovale munjevito da zaslužuju Nobela za udvorištvo. Može im se da brane onoga koga na sud treba poslati, jer ne poštuju vrijednosti EU u koju se kunu, a gospodar je shvatio demokratiju kao drmokratiju. Sve presude novinarima za „bol i duševnu patnju“ gospodara (otkuda mu duša?) pale bi pred Sudom za ljudska prava u Strazburu. Recimo, presudom italijanskog Vrhovnog krivičnog suda, od 28. februara 2008, broj 9084, navedena je lista dopuštenih i nekažnjivih „epiteta“ kojima se mogu počastiti političari. Kasacioni sud je potvrdio da političaru izdajniku može da se kaže da je „Juda“, da je legitimna kritika reći političaru da je „klovn“, ali i „idiot“, ako njegovo djelovanje izaziva zgražavanje građana. Političaru se može dati epitet koji bi u drugim slučajevima bio uvreda, ali novinar ne može biti kažnjen, jer ima slobodu „političke kritike“.
Evropski sud za ljudska prava kaže da Konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda „ostavlja malo prostora za ograničavanje slobode izražavanja u političkoj raspravi - u kojoj je sloboda izražavanja od najveće važnosti - ili u pitanjima od opšteg interesa“. Sud tvrdi da su granice kritike mnogo šire kada je riječ o političarima, u odnosu na obične građane. Upotreba kaznenih sankcija za djela protiv šefa države, u kontekstu političkog vrednovanja, neproporcionalna je – tvrdi Sud - jer nije neophodna u demokratskom društvu, a veoma je sužen prostor političarima za tužbe protiv novinara, jer oni imaju pravo i obavezu na informaciju, pa je prostor za „epitete“ političarima daleko širi u medijima.
Evropski sud za ljudska prava traži da se nacionalni sudovi ne pozivaju samo na pojedinačni „epitet“ u novinarskom tekstu, a da nemaju pri tom u vidu da je tekst od javnog značaja i da uopšte nije važno da li su optužbe sudski dokazane i pretvorene u sudsku kaznu, jer to što neko nije osuđen ne poništava stvarnost činjenica na koje ukazuje štampa. Na primjer, gospodaru još nije suđeno, ali novinari ne mogu biti kažnjeni ako napišu da je švercer cigareta, jer to je „stvarnost činjenica“. Ne mogu biti kažnjeni, ako napišu da je „mafijaš“, jer je to u političkom kontekstu „vrijednosni sud“, a ne uvreda.
Evropski sud za ljudska prava novinaru dopušta i određeni stepen pretjerivanja i provokacije, jer je izbor stila sastavni dio prava na slobodu izražavanja. A to prije svega važi kada su u središtu članka političari od kojih se traži da budu tolerantniji prema kritici, jer se dobrovoljno odlučuju za ulazak u javnu arenu i time se podvrgavaju kolektivnoj kontroli.
A kada je riječ o međusobnom vrijeđanju političara sjetimo se da je
Jorgovanka Tabaković doživjela da joj
Mlađan Dinkić u skupštinskoj sali kaže da je džukela, a Dinkića je
Tomislav Nikolić na istom mjestu počastio sa: „Go.no jedno, j... ti mater“ i
Natašu Mićić sa: „Stoko, kozo, krmačo, pi...“ Građani su u jednoj anketi rekli za ovo ponašanje: ne opravdavam, ali imam razumijevanje - 48 odsto, opravdavam- 28 odsto, a ne opravdavam i nemam razumijevanja- 24 odsto. Evropski sud za ljudska prava se ovim „epitetima“ nije bavio, pošto je tamo licemjerni govor „evropejska vrijednost“, pa se uvijek kaže suprotno od onoga što se misli o nekome.
Imajući sve ovo u vidu gospodar treba da se izvini novinarima u Crnoj Gori, da im vrati pare od kazni ili bar da novac pošalje gladnoj srpskoj djeci na Kosmetu. I da zna da je sramota da se takva „junačina“ žali „na duševnu bol“.
(Autor je nekadašnji generalni konzul SRJ u Bariju)