-Piše: Krsto J. Pejović

Da čovjek ne može uvijek živjeti životom odanosti Bogu onamo gdje treba, nažalost, potvrđuje i „nepopularan“ događaj koji se i ove godine ponovio na Svaču. Tamo, očito, unutar zidina hrama nije moguć susret Boga s narodom. Ne barem za one koji se kao pravoslavci žele „javiti“ Bogu kroz molitvu sa svojim sveštenstvom. Takvo nešto teologija kao nauka o Bogu nije još zabilježila. Takvo nešto nije upamtio ni stari vijek. Oni koji su nešto takvo „inicirali“ zaboravljaju da osjećanje ljubavi svakako ispunjava religioznog čovjeka. Takođe, poklonici takvog „izuma“ zaboravljaju da su ljubav i molitva najveće i najsvjetlije vrijednosti. Zaboravljaju oni da se božjom službom, odnosno molitvom, ističe ljubav prema Bogu. Čak i ortodoksni ateisti savremenog doba znaju da pobožan čovjek smatra sebe srećnim, da „poziva drugog sebi“. Zato treba da je znano da je molitva u ljubavi, i da je svaka religija ispunjena ljubavlju prema Bogu. Da li religija obuzima one koji su se usprotivili održavanju božje službe? Svakako ne. Gdje su tu duša i razum? Sve to uistinu dovodi do zaključka da su povjerenje i ljubav naroda bar donekle poljuljani. Nameće se stoga pitanje da li neko želi da i religiju učini ogoljenom od morala i ljubavi? Gete bi vjerovatno za ovaj slučaj na svoj način prokomentarisao: „Da su epohe snažnog poleta i uzdizanja bile uvijek i epohe snažnog vjerovanja.“

Stiče se utisak da jedan dio svijeta ne interesuju ni činjenice, ni vjerodostojnost. Valjda i danas, kao i uvijek, treba da je čovjek mjera njegove vrijednosti, i to kako prema Bogu, tako i prema narodu. Očito, nažalost, da u čovjeku ne živi samo vrlina, već i grijeh. Stoga se i postavlja pitanje da li vjerujući čovjek radi ono što treba da radi? U slučaju Svača na djelu je potreba za uklanjanjem težnje ljudskog srca prema Bogu. Stoga „moralni kompleks pitanja“ ostaje za neko drugo vrijeme, u predjelu nauke i kulturnog doživljaja, jer za takvo nešto, za veći dio naroda ne postoji racionalno opravdanje. Da je ponekad veza čovjeka i Boga lišena smisla značenja, nažalost, potvrđuje i slučaj Svača, gdje je sveštenstvo namjeravalo da na temeljima hrama održi božju službu. Inače, ako čovjek ne osjeća zavisnost od Boga, onda je on lišen tog smisla i to je poražavajuće. Dakle, ne smije se dozvoliti da univerzalnost religije bude lišena smisla, pa makar to bio i slučaj Svača, koji je bio mimo zemaljskog i nebeskog. Fakti iz istorije hrišćanstva ne idu u prilog onima koji liturgiju poimaju kao „političku provokaciju“. Oni koji se protive održavanju božje službe očito ne znaju punoću ljubavi i sloge. Sveta knjiga bi rekla: „pomozi Bože u slavu zakona i u bolji čas“. Za ovo napeto vrijeme premalo je blagih riječi, koje govore da „milost Božja spasava sve one koji milost traže“. Podsjetimo zato da molitvu od pamtivijeka nalazimo kod svih naroda, i to je dokaz da je to potreba ljudske duše, odnosno liturgije. U molitvi čovjek priznaje Boga i cio život časnog čovjeka je neprestana molitva, i to je jasno i ateistima. Zato čovjekova duša traži često da se moli Bogu. Poštovanje svete liturgije je u slučaju Svača pogaženo i to ne može biti obrazloženo navodnim opasnostima od „političkih provokacija“. Samo putovanje prema svetim mjestima korisno utiče na naše duše, svidjelo se to nekom ili ne. Otuda i neophodnost podsjećanja na potrebu božje službe u današnjem uzburkanom vremenu neoliberalne ekonomije. Staroslavna knjiga kazuje da „kome Crkva nije mati, tome Bog nije otac“. Neka je za nauk, da „dobar duh okreće dušu na dobro, a zao duh okreće dušu na zlo“. S razlogom, još jednom podsjetimo da je smisao liturgije da nas uputi na božji put, jer od časnog rukovanja i iskrene ljubavi može biti samo dobro, a nikako zlo. Svakako da duh protesta u slučaju liturgije u Svaču nije doprinos tumačenju Biblije i bogoslovlja. Zato kažimo da je pokajanje jedini temelj na kome možemo da zidamo kuće našeg zajedničkog života, i neka slučaj Svača bude naravoučenije za jačanje naše zajedničke sloge i saglasja.

Nije naodmet reći da Mitropolija crnogorsko-primorska postoji u kontinuitetu više od 800 godina, i to kao konstitutivna jedinica Srpske pravoslavne crkve. Za nju je Svač i u ovom slučaju bio „plač na kamenu“, i mitropolija može imati razumijevanje za stav Vlade Crne Gore, ali ne i objašnjenje za iskaz jednog manjeg broja Albanaca, s obzirom na to da božja molitva nije nikada i nigdje dosad bila „politička provokacija“. Evropeizacija je, još u XIX vijeku, pobijedila podvojenost naroda. Harmonizacija je naš život, i ona je prvi i najvažniji zakon na ovoj zemlji i pod ovim nebom. I na kraju, valja napomenuti, da je mitropolit Amfilohije savremeni otac Crkve, i to što on radi i pripovijeda čini kao božji pastir... On je već uveliko smješten u opštu riznicu Mitropolije crnogorsko-primorske Srpske pravoslavne crkve. Molitven, često puta obuzet tugom, piše i „pjeva“ zarad mira, sloge i zajedničkog života, kako se ne bi „udaljili jedan od drugog“. Sve to, čini dušom, kako bi vjernici bili bliži Bogu i pravdi.

Naša svijest, naše vrline, međusobni dijalog i naša puna sloboda vjeroispovijesti jesu eon našeg zajedničkog života. To je naš put, i naš svjetski proces.

---