-PIŠE: SVETISLAV ŠESTOVIĆ

Turske vlasti su počele sa ponižavanjem i osudama zbog masovnog učešća u buni. Sve naoružane su razoružali, zabranjivali im da nose drage kape, a naturili im bijele kečeve. Ponovo su počeli da grade i obnavljaju karaule.

Turske vlasti, i pored potpisanog ugovora da neće nikoga hapsiti, pohvatale su narodne prvake iz vraneških i premćanskih sela i osudili ih na dugogodišnje robije. Na sto jednu godinu robije osudili su kodžobašu Lazara Kneževića iz Vaškova, a na dugogodišnje robije osudili su: Janka Čovića, Iliju Šestovića, Nikolu Čovića, Šabana Vukovića, Milentija Varagu, Petra Joksimovića, Lala Joksimovića, Mališu Leka, Ćosa Furtulu, Mića Leka i Krsta Čovića svi iz Stožera, učitelja Neša Joksimovića iz Gorica i Marinka Madžgalja iz Pisane Jele. Njih su okovane u teško gvožđe, povezane među sobom lancima, turske vlasti dotjerale u Sjenicu. O vrat su im okačili revolvere kao znak da su buntovnici. Iz Sjenice su proslijeđeni u Skoplje i Solun. Uzalud se za pohapšene zauzimao crnogorski i srpski poslanik u Carigradu, srpski konzul u Solunu i Skoplju i mitropolit raško-prizrenski Nićifor, ali sve je bilo uzalud i bezuspješno. Srpski konzul u Solunu zauzimao se i kod Hilmi-paše, a srpski konzul iz Prištine kod valije kosovskog vilajeta u Skoplju, kao i mitropolit Nićifor. Međutim, ništa nije pomoglo, na sva ta posredovanja turske vlasti pravile su se gluve. Zaludu je bilo sve diplomatsko posredovanje, pohapšeni narodni prvaci ostali su u zatvoru u Skoplju i Solunu, sve do mladoturske revolucije u ljeto 1908. godine, kada su opštom amnestijom oslobođeni.

Turske apsane bile su pravo mučilište kroz koje su prošli pomenuti vraneško-premćanski prvaci. Nikola Čović slobodu nije ni dočekao, već je otrovan u zatvoru. Ilija Šestović je zbog teške robije umro nakon pola godine kada je kući došao. Svi su oni bili dovedeni do tih granica, da ih ni porodice nijesu mogle prepoznati.

Ovaj gorštački narod, po svojim osobinama izvrstan vojnički materijal, bio je vazda spreman žrtvovati se za slobodu i boriti se za svoja prava. Za njegovu hrabrost, otpornost, požrtvovanost i herojsku borbu zaslužio je svako priznanje. Bez ičije pomoći, bez vojne organizacije, bez čvrste vojničke discipline, bez jasno utvrđenih starješina i starješinskog kadra, ustali su na oružje i uspijevali su da nedjeljama pružaju oružani otpor turskoj regularnoj vojsci. Malobrojne čete ustanika, sa malo naoružanja i municije, udarale su na mnogobrojnu, dobro opremljenu i savremeno naoružanu tursku vojsku. U toj herojskoj borbi, uporno su držali svoje položaje, junački ulijetali u bojeve, hrabro napadali, a herojski se branili. Svojom hrabrošću, sa slabim naoružanjem, bez dovoljno municije razgonili su turske regularne bataljone. Takvoj hrabrosti, riješenosti i upornosti možemo se samo diviti. U tim borbama mnoge su pogibije bile, a koje su danas u zaborav pale, nažalost, umjesto priznanja, dobili su zaborav. U vrijeme trajanja borbi, stradale su mnoge porodice, stradala je narodu imovina i potpuno je bio raskućen. Sloboda nije imala alternativu i za tu borbu ništa žalili nijesu. Porodice sklanjali u zbjegove i borbu dalje nastavljali. Sa teškim bolom, stegnuta srca, podnosili su gubitke, ali odustajali nijesu, otporni, naviknuti na težak život i nemaštinu, stoički su podnosili sve nevolje. I kada su prinuđeni da prestanu sa bunom, smatrali su je samo odloženom „za bolja vremena“.

Posebno priznanje zaslužuju seoski prvaci, te vođe i organizatori bune i ustanka koji su trunuli u turskim prljavim, mračnim i memljivim apsanama.

U talasu pobuna od 1903. do 1908. godine, najžešći i najkrvaviji bio je Vraneško-premćanski ustanak, koji je buknuo u maju 1906. godine, u narodu poznata i po zlu zapamćena Šemsi-pašina godina, koja se i danas po zlu pamti i naziva.

Ko je bio Šemsi-paša? Šemsi-paša Biševac iz Biševa kod Rožaja, islamizirani Kuč Čolovoć, a prozvao se Fejzović, brzo je napredovao – od turskog askera do paše (generala), pročuo se u gušenju pobune i kod nas u krvi ugušio Vraneško-premćanski ustanak 1906. godine. Poginuo je 1908. godine u Bitolju, ubio ga je turski oficir, pristalica mladoturaka. Raonička buna je ubrzala raspadanje i nestajanje feudalne Turske. U tome je i najveći revolucionarni i oslobodilački značaj raoničke bune.


(KRAJ)

---