- Piše: Mihailo Medenica
Noć nas je tog prokletog 17. marta 2004. zatekla na putu ka metohijskim enklavama.
Projurili smo Drenicom bez svjetala… Sumanuta „djeca orla” i đavola slavila su krvavi pir.
Uplašio sam se kao malo kad do tad, a nimalo me nije bilo strah- nikakvo zlo nije moglo da nas zadesi na božjem metohu, a lica suštog zla svukud oko nas…
Nikad jasnije nisam vidio srpska sela u noći- gorela su!
Ništa tužnije nego kad svakom plamenu znaš ime, znaš domaćina, sveštenika, preslavu…
Gospod nas je vodio kroz ognjenu vrzinu, razgrtao je i komadima samog neba činio put…
Nikakvo nas zlo nije moglo zadesiti među suštim zlom- gdje đavo potpaljuje nebo i zemlju Bog učini da krotki plamen voštanice nadvisi pogane ognjene korbače.
Gdje te progone- vazda zalutaju jer svakim korakom vaskrsavaš.
Jure, stižu i satiru svoju sjen.
Na svojem si! Ništa ti đavo ne može na zavjetnoj svetinji.
Nigdje i nikada urlici bijesnih krvožednih neljudi nisu bili tiši od monaške molitve.
Što su glasnije klicali smrti, to se jasnije slavio život vječni.
Gdje su sakatili oltare, tu su ikone klicale: „Očenaš, ti što jesi na nebesima…”
Noć je bila njihov zbeg a Srblju još jedno liturgijsko svanuće na Božijem metohu…
Ne znam koliko je bilo, pred zoru negdje, još smo plamenovima nazivali imena, stigli smo u Veliku Hoču.
Znaš li gdje je,
Aleksandre Vučiću? Daleko od metra za koji se „boriš”! Predaleko, a čitava od jevanđelja!
Svaka stopa njome je Biblija! Gdje god se kreneš- svukud apostoli…
Svud oko sela plameni kavez, nigdje kukavičjih kforovaca, razbježali se, nesoji!
Samo kalemovi žice, noć krvava, podrana i sapletena u njih i- pjesma!
Pjesma do neba! Pjesma s neba! Pjesma od svukud! Pjesma nad pjesmama! Starozavjetna, novozavjetna, zavjetna da nikad ne utihne, da nikad Srbin ne umetri svetinju, ne poda đavolu- Božije!
Čitavo selo u porti crkve. Čitavo selo kraj oca
Milenka u molitvi.
Čitavo selo u vječnosti. Čitava vječnost u porti, a porta puna, nema se gdje od živih i vaskrslih. Svi su tu, sve je tu, svega manjka a svega dovoljno- pjesma juriša, pjesma hodi, pjesma sni, pjesma ispovijeda, pjesma pričešćuje, pjesma žanje jutro, pjesma doziva, pjesma brani, pjesma dočekuje, pjesma ispraća, pjesma je sve, sve je pjesma…
Koja?! „Živka Sirinićka!” Beskrajno sam je volio i prije te noći, ali plačući i pjevajući je s čitavim selom da se čuje do Prizrena…. Plamen je zaćutao pred pjesmom. Zlo je zastalo pred pjesmom. Jutro je požurilo da je čuje. Čitava Metohija je pjevala. Čitava zavjetna svetinja oltar, a Velika Hoča pjevnica… Sve što jesam bio sam te noći.
Sve što moramo biti reklo je to jutro! Sve gdje postojimo tamo je gdje je Gospod pjevao narodom raspeća. Sve što ne smijemo dati ni metra gorelo je. Svaki je plamen imao ime, domaćina, sveštenika, preslavu…zavjet da dovijeka ima domaćina, sveštenika, preslavu- Boga i vjeru da smo samo tamo zaista gostoprimnici!
Gdje god bili, tek smo kućepazitelji, na Kosovu i Metohiji smo domaćini!
Svaki je plamen imao ime, ali izgorelo je samo ono gdje nam zgarišta nisu manastiri!
Nema samo onoga što ne vidimo i kad zatravi i zakorovi.
Smijemo se odreći samo onoga što se tog 17. marta 2004. odreklo nas.
Bog, Kosovo i Metohija, pjesma gospodnja, pjesma ljudska- nisu, niti će!
Vidio sam plamenje što je nazivalo: „Pomaže Bog!”
Vidio sam ljude koji su glasnije od đavolje jarosti otpozdravljali: „Bog ti pomogao!”
Ne čini Srbiju bezimenim plamenom, Aleksandre Vučiću!
Ne usuđuj se da izdaš ono što ti na zgarištima čuva mjesto za trpezom s Gospodom, vjekovima, čitavom Srbijom vaskrslom.
Ne „bori” se za metar već ne daj slučajno ni milimetar onoga gdje tiha molitva monaška nadglasa bijesni urlik nečastivih!
”Gdje god bili, tek smo kućepazitelji, na Kosovu i Metohiji smo domaćini!
Svaki je plamen imao ime, ali izgorelo je samo ono gdje nam zgarišta nisu manastiri
)){kind=small}
