- Piše: Čedomir Antić

Prije desetak godina mediji pod kontrolom stranaca i izvjesnih nevladinih organizacija (kojima su ovi tokom svake godine ostavljali po nekoliko stotina miliona eura), pokušavali su da dokažu kako su Srbi narod sa defektom kulture. Citirali su grupu mračnjaka koji tvrde da je srpski narod predodređen da kolje i siluje. Sve drugo - genocid u NDH, Holokaust... - samo su zločini grupe patoloških tipova. Naš vječni zločin je pak posledica cjelokupne srpske istorije, vertikale naše kulture. Riješiće ga okupacija, denacifikacija, dekontaminacija i nestanak Srba kao takvih. Ta divna politika grupe od dvestotinak manijakalnih otpadnika prešla je cenzus i ušla u skupštinu zahvaljujući Čedomiru Jovanoviću. Konačno, uspjeli su da konstruišu sebi dostojnu opoziciju. Na tribini jednog crnogorskog domoljuba, prvog građanina Srbije osuđenog za mobing, pojavila se grupa neofašista uskih čela i nedovršenih crta lica u crnoj odjeći, koju je vodila osoba sa nadimkom „Firer“. Pao je tu i jedan šamar. Novosadskog firera su sudski gonili i osuđivali desetak godina. Jedan šamar ispade veće krivično djelo od ubistva srpskog đeda na Baniji. Ali neka – Srbija bar pokušava da bude pravna država, umjesto da bude u posjedu Kju-kluks-klana, kao naša identitetski pogubljena sestra i susjetka.

Kasnije sam sa sociologom Mirkom Đorđevićem gostovao na jednoj regionalnoj televiziji. Nismo štedjeli riječi osude kad je riječ o „Fireru“ i njegovom „Nacionalnom stroju“, koji sve uz pojačanje iz država EU nikada nisu uspjeli da okupe više od 200 pristalica. Začudili smo se, međutim, kada su počeli da se javljaju gledaoci. Grdili su nas, a jedan je čak tražio da ga uputimo kako da se učlani u „Nacionalni stroj“. Razumio sam tada da niko ne voli vaspitavanje uvredama i batinama. Demoratska vlast njeguje svoju opoziciju, ako na kraju u jedinu opoziciju pretvori marginalce i ekstremiste, postoji opasnost da ih narod jednom i izabere zato što su jedina preostala opcija.

Zar je teško priznati da su SAD i EU devedesetih pogriješili. Da su bez prethodne demokratizacije uništili državu osnivača UN i samo Srbiji oteli dio njene suverene teritorije? Zar je sramota reći da su navodno se boreći protiv nacionalizma i rasizma branili imperijalne interese svojih zemalja i povlastice elita, a da su posledicom ova dva zla samo proširena?

Slušam kako hrvatski mediji i bošnjački diplomata u Australiji pokušavaju da iskoriste sramotni napad na novozelandske muslimane kako bi optužili Srbe za ideologiju zla i progona. Pitam: da li su Srbi posle svih nepravdi i progona osnovali makar i jednu terorističku organizaciju i napali države koje su raketama ubijale našu djecu i pomagale progon naroda iz srpskih zemalja? Ima li neke ideologije u Srbiji, a da nije preuzeta iz zapadne Evrope i SAD? Možda je ugled, koji srpska borba iz nedavnih ratova i dalje istorije ima među bolesnim i ekstremnim ljudima na Zapadu, u stvari posledica uzaludne potrage za alternativom i konstrukcija moćnih medija koji su devedesetih Srbe i Srbiju predstavljali kao svemoćna čudovišta.

Sjetimo se dječaka iz Njemačke koji je na pitanje ko su Srbi, 1992. odgovorio da je riječ o supermenima sposobnim da se odupru cijelom svijetu. Puzeći, planirani rat protiv Srbije donio je ove posledice. Lako je bilo iživljavati se nad narodom koji nije voljan i/ili sposoban da odgovori na način na koji su uzvratili islamski ekstremisti ili na koji bi reagovali Rusi i Kinezi ako ih napadnu.

Čudi me da još uvijek ne čujemo reakciju iz Crne Gore. Milo i Duško su u partizane otišli 1951. godine. Oni uvijek kasne i sada bi željeli da se blagodet Hladnog rata izlije na njihov režim, a sigurnost doživotne vlasti osvijetli njihove nesigurne politikantske karijere. Zato je neobično, najblaže rečeno, da se još uvijek nisu javili da objasne kako je Marko Miljanov bio zli Srbin, da on nema veze sa Crnom Gorom, „prelomljenim mozgom“ i „promijenjenom civilizacijom“.

Treba navesti pozitivne primjere. Možda Duška Markovića koji umije da se breca na patrijarha, ali sa snishodljivim, robovskim osmijehom podnosi ponižavanja ako mu ih priredi gospodin predsjednik SAD.

Možda bi trebalo obećati da nikada više u Crnoj Gori neće biti rođen državotvorac kakav je dr Radovan Karadžić. Valja naglasiti i do sitnice opisati kako se Đukanovićeva Crna Gora obradovala progonu Srba iz Krajine i da je njen oficir bio na proslavi godišnjice progona i slušao kako Marko Perković Tompson – hrvatski pjevač i svjetska seljačina – slavi „Maksove mesare“. No, što je sigurno-sigurno je, treba i da se ograde od Vjekoslava Luburića Maksa, zato što u Bosni tvrde da je bio Crnogorac. I, konačno, neka spomenu i svoje učešće u vojnoj okupaciji srpskog Kosova i stvaranju tuđe države na njemu.

(Autor je istoričar i docent na Filozofskom fakultetu u Beogradu)