-
Kujundžići su stara sveštenička porodica u Drobnjaku. Oduvijek su živjeli u Previšu, selu na glavnom plemenskom i karavanskom putu. Nekada su se prezivali Lazarević. Današnji Kujundžići su potomci Gavrila-Gaša kujundžije po kome su i dobili prezime. Imali su pet sveštenika, mada porodično predanje kaže da ih je bilo, u vrijeme kad su se prezivali Lazarević, 18 ukupno. Opsluživali su previšku ili pošćensko-dužku parohiju. Potomci su upamtili da su kod Kujundžića bili sveštenici: Atanasije, Arsenije, Jovan, Mihailo i Andrija. Njihovi biografski podaci su dosta zaboravljeni, više su ostali upamćeni u pričama i anegdotama.

Tako je ostala priča da je pop Atanasije išao 1767. godine ispred plemena na Cetinje kod Šćepana Malog. Tamo se dogovori da će dići Drobnjake na ustanak jer dobi čvrsto uvjeravanje da će uskoro Crnogorci napadnuti Nikšić i da je kraj turske uprave na vidiku. U povratku on svrati u Nikšić i prodade imanje Mušovićima sa izgovorom da seli za Srbiju. Usput nagovori još ponekog da to isto uradi. Pošto od oslobođenja Nikšića nije bilo ništa, a od njegove seobe takođe, pop osta u Previšu da živi, ali kao čivčija bega Mušovića. U narodu je ostala izreka: „Prevari ga kao pop Atanasije Turke”.

Pop Jovan, sinovac prote Atanasija je bio u grupi 26 uglednih Drobnjaka koje je, poslije propasti ustanka, 1806. godine Sulejman paša Skopljak poveo kao taoce u Jajce, ali je otuda uspio da se izbavi. Bio je izuzetno bogat. Bogatstvo je stekao držeći pčele i praveći medovinu koja je u starija vremena bilo omiljeno piće. Pošto Drobnjaci u doba tih ustaničkih dana nijesu smjeli da se mnogo kreću, put Risna ili turskih varoši gdje su nabavljali vino, špirit i rakiju, onda su za slavu kupovali medovinu kod popa Jovana. Ostalo je u narodu upamćeno: „Za 12 godina cio Drobnjak je slavio iz kuće popa Jovana Kujundžića”.

Za vrijeme napada paše Miljevine u proljeće i ljeto 1812. godine u Drobnjaku se ništa nije moglo posijati. Tada je vojvoda Šujo preveo veliki broj drobnjačkih porodica na prehranu u Srbiju, da prezime. U pratnji naroda je išao i pop Jovan koji će tamo iznenada umrijeti. U porodici postoji predanje da je prije puta negdje na imanju zakopao veliko zlato.

Pop Arsenije, sin popa Jovana, rano se rukopoložio za sveštenika. Poginuo je 1807. godine na katunu u Studenoj. Tamo je pošao da miri zavađene Dužane i Komarane. Ubio ga je Sava Memedović, misleći da je Komaranin. Cijelo pleme je skočilo bilo da pomiri te dvije porodice. Pop Jovan nije htio da oprosti sinovljevu krv. Naposletku je morao da interveniše vladika Petar I. On je poslao Stanka Stijepova Petrovića i Stevana Perkova Vukotića da ih umiri. Vjerodostojnija je priča da je na umiru Drobnjaka došao mitropolit crnogorski Petar Prvi, lično. Čin umire se obavio u Komarnici, na mjestu gdje se nalazi današnja crkva koja je posvećena Sv. Iliji u spomen na dan kada je mitropolit mirio zavađene Drobnjake.

Pop Arsenije je imao sinove: popa Mihaila i popa Andriju. Zadnji sveštenik iz tog bratstva bio je pop Andrija koji je umro 1837. godine. Žena popa Andrije je bila Ruža, rodom od Jakića. Popadija Ruža je starijeg sina Jovana poslala u manastir Sv. Trojice u Pljevlja da se opismeni, a onda je prešao u Podmalinsko kod igumana Serafima, kako bi nastavio svešteničku tradiciju u porodici. Jednog dana će u manastir svratiti grupa hajduka koji su se bili odmentuli u Gornju Moraču. Među njima je bio i Jovanov dalji ujak poznati junak Pivljanin Šundo Bajagić, 14. godišnji Jovan će im se pridružiti. On će se kasnije posvetiti vojničkom pozivu, bio je komandir drobnjačkog bataljona i rodonačelnik vojničke dinastije. Upamćeno je da se borio na Skadru kao dobrovoljac u četi svog unuka Jefta. Njegovi potomci će po uticajnoj popadiji Ruži uzeti prezime Ružići. Pop Mihailo nije imao potomstva, tako da se sveštenička loza u tom bratstvu prekinula još polovinom XIX vijeka.

PIŠE: TOMAŠ ĆOROVIĆ

(NASTAVIĆE SE)

---