NIKŠIĆ – Svaki od blizu dvije hiljade Nikšićana koji su dobrovoljni davaoci krvi u gradu pod Trebjesom ponaosob daje puni doprinos u toj humanoj aktivnosti, ali među njima za primjer je porodica
Striković. Radojica (57),
Ratko (55),
Vladimir (53),
Blagoje (46) i
Mirko(39) rođena su braća koja su od rane mladosti članovi Udruženja dobrovoljnih davalaca krvi Željezare i dosad su zajedno dali oko 250 jedinica dragocjene tečnosti. Njihova krv spasila je mnoge živote ne samo u Nikšiću i u Crnoj Gori već širom bivše Jugoslavije jer braća Striković kada je dobrovoljno davalaštvo u pitanju zanemare i porodične i poslovne obaveze, i ne pitaju kome i gdje treba pomoći. Sve je počelo od najstarijeg Radojice, koji je prvi od braće po odsluženju vojnog roka postao dobrovoljni davalac krvi.
– Jednostavno je to krenulo spontano, kako sam se ja uljkučio u dobrovoljno davalaštvo, tako su i oni, kako je koji stasavao. Davali smo krv skoro svuda po Crnoj Gori, u Srbiji, Republici Srpskoj, svuda gdje su organizovane akcije a naš klub pozivan da bude gost, ili gdje su bile neophodne naše krvne grupe, s ponosom priča Radojica.
Kao kranovođa radio je u nikšićkoj Željezari gdje se i penzionisao, Ratko je završio vojnu medicinu i prije minulog rata bio je upravnik garnizonske ambulante na Visu, živi u Novom Sadu, Vladimir se bavi građevinarstvom i živi u Banjaluci. Blagoje je policajac, a Mirko po struci varilac i oni, kao i Radojica, žive u Nikšiću.
– Ratko i Vladimir daju krv i u gradovima gdje žive, ali i uvijek kad dođu u Nikšić. Nekako nam je to čini mi se predodređeno. Deševalo mi se da izađem iz Željezare nakon treće smjene i jave mi da nekome treba krv, odmah pođem do transfuzije. Treba drugima pomoći, uvijek se toga držimo, tako smo naučeni – ističe najstariji od braće Striković.
Njihovi roditelji izrodili su čak desetoro djece, od kojih je jedno preminulo sa dvanaest godina. Sa petoricom braće i četiri sestre, kako je Radojica kazao, svojevremeno po mjestu življenja bili su „Jugoslavija u malom“.
– Jedan brat je bio u Hrvatskoj, jedan je u Srbiji, jedna sestra je u Kosovskoj Mitrovici, druga u Kragujevcu, treća je udata za Bosanca i u Novom Sadu je, a četvrta ovdje na Lukovu. Kod nas je jedno vrijeme bila „Jugoslavija u malom“, a i sad nas ima svukuda – priča Striković.
Kad je dovobrovoljno davalaštvo u pitanju, naglašava on, nikada nije želio da zna kome je potrebna krv, niti je za ono što radi očekivao pohvalu ili neku nagradu. Međutim, ljudi koji su bili u nevolji znali su da zahvale pa je Striković od jednog svog sugrađanina dobio na dar gusle. Radojica ima četvoro djece, a ponosan je što su dvije kćerke odnedavno krenule njegovim stopama.
Ljiljana i
Gordana nedavno su prvi put dale krv i ujedno postale novi članovi željezarinog Udruženja dobrovoljnih davalaca. I najmlađa
Slađana želi očevim putem, ali još uvijek za dobrovoljno davalaštvo krvi nema dovoljno godina starosti. Sin
Goran, pojašnjava Radojica, ima 17 godina, i trenutno je srednjoškolac građevinskog smjera. B.B.
Od kranovođe, građevinca i rukodjelje do pjesnika
)){kind=small}
