Dekan podgoričkog Pravnog fakulteta dr Velimir Rakočević, koji je najvišu akademsku titulu stekao na Beogradskom univerzitetu 2003. godine, u intervjuu za „Dan” govorio je o svom djetinjstvu provedenom u Bijelom Polju, za koje ga vežu najljepše uspomene, o studijama, karijeri i porodici, bez koje, kako je istakao, ne bi bio ono što jeste.
Kako je naglasio, porijeklo mu je usadilo gorštački duh, oplemenilo ga i očvrsnulo za cijeli život.
Kaže da je bio odličan đak od početka, a znanje stečeno u osnovnoj i srednjoj školi kasnije je nadograđivao na Pravnom i Filozofskom fakultetu i Višoj školi unutrašnjih poslova u Beogradu. Željan znanja, nije se na tome zaustavio, već je 1999. godine završio magistarske studije na Pravnom fakultetu u Beogradu, a potom je i doktorirao. Ističe da i danas uči. Izuzetno je ponosan što svoje znanje dijeli sa svojim studentima na Pravnom fakultetu, a najteže mu pada njihovo ocjenjivanje.
● Koliko jedan profesor univerziteta može biti siguran da je u svim slučajevima napravio dobru procjenu i na pravi način ocijenio studenta?
– Najteže mi pada ocjenjivanje, naročito kada je mala razlika između petice i šestice. Dešavalo mi se da nakon završenog ispita pozovem studenta koji nije položio da ga ponovo ispitam, zbog bojazni da ga nijesam oštetio. Mnogo pažnje poklanjam aktivnostima studenata tokom semestra. Ponosan sam na to što veliki broj njih učestvuje na naučnim i stručnim konferencijama i u drugim sličnim aktivnostima. Primjera radi, u ovoj godini je na šest konferencija koje je organizovao Pravni fakultet učestvovalo preko 400 studenata. Najveća snaga našeg fakulteta leži upravo u studentima, koji svoju superiornost dokazuju i na internacionalnom nivou.
●Kada ste odlučili da se bavite pravnom naukom?
– Sjećam se jednog trenutka iz gimnazijskih dana kada me je razredni starješina, sjajni profesor književnosti, pitao šta ću da upišem. Kao iz topa sam odgovorio: kriminalistiku. Iznenadio ga je moj odgovor i učinilo mi se da je bio razočaran njime, vjerovatno očekujući od mene, kao od đaka generacije, da upišem neki fakultet sa dužom tradicijom. Opredijelio sam se za pravnu i empirijsku disciplinu koja se bavi otkrivanjem, rasvjetljavanjem i dokazivanjem krivičnih djela i njihovih učinilaca i bio istrajan u tome.Moj prvi radni angažman bio u ondašnjem SUP-u Titograd osamdesetih godina prošlog vijeka. Taj period mi je ostao u prelijepom sjećanju jer sam upoznao divne ljude i velike profesionalce.
●Da li se tih početaka sjećate u lijepom svjetlu i zbog toga što ste kao policijski pripravnik uživali veliki ugled u društvu, budući da je ta profesija tada bila veoma cijenjena jer su u to vrijeme u službu primani samo najbolji?
– Lijep je bio taj osjećaj uvažavanja na svakom koraku. Međutim, krajem osamdesetih su počele prve turbulencije u društvu i došlo je do nazadovanja u svim oblastima i opšteg pada sistema vrijednosti.
●Postoji li znak jednakosti između prava i pravde?
Pravo je sistem zakona kojima se ograničava samovolja i koristi se kao mehanizam prinude. Legalitet i legitimitet, ili pravo i pravičnost, nemaju isto značenje, budući da sve što je zasnovano na pravu, dakle ono što je legalno, ne mora istovremeno biti i pravično, ili legitimno.​
●U kojoj mjeri su nazori i duh koje ste ponijeli iz zavičaja uticali na Vaš životni put?
– Najljepše dane djetinjstva proveo sam na porodičnom imanju i za tu životnu etapu me vežu divne uspomene. U takvom ambijentu od najranije životne dobi naučite da pravilno koristite vrijeme. Nikad neću zaboraviti lovljenje pastrmke rukama u rijeci, basket u dvorištu, stoni tenis u donjem boju nove kuće, izlaske na Bjelasicu... Sve su to nezaboravna sjećanja. Takav ambijent vas dovoljno očvrsne da kroz život sigurnije gazite.
●Šta je presudno za jednu uspješnu profesorsku karijeru?
Morate puno ulagati u sebe i stalno usavršavati svoje znanje. Imati znanje iz određene oblasti na ekspertskom nivou nije dovoljno da budete kompletan nastavnik. Da biste bili prihvaćeni i cijenjeni od strane studenata morate biti prije svega dobar čovjek. Mlade ljude niko ne može prevariti, jer oni su skener.
●Gdje vidite sebe u budućnosti?
Za deceniju-dvije sebe vidim kao radno aktivnog, a poslije toga kao penzionera. Naravno, i dalje radno aktivnog. VJ. DAMJANOVIĆ

---

Zasluge porodice
●U dosadašnjoj karijeri ste sigurno imali i uspona i padova. U kojoj mjeri se to odražavalo na Vaš privatni život?
– Mukotrpno sam gradio karijeru, boreći se za svoje mjesto pod suncem, ne birajući poslove. Radio sam teško duži niz godina i naučio da nije sramota pasti, ali i da se mora ustati i ići dalje.
●Za sve to je, sigurno bila neophodna i velika podrška porodice.
Trudio sam se da odvojim poslovni i privatni život, ali je to u stvarnosti vrlo teško izvesti. Svaki uspjeh sam slavio sa porodicom, a svaki neuspjeh dijelio s njom. Za sve što sam postigao u životu najveću zaslugu ima moja porodica, i to prvo roditelji, braća i sestra, moja supruga Lidija, sa kojom sam u braku 30 godina, i naše troje djece. Da nije bilo njih, ni ja ne bih bio ono što jesam.