Advokat Zoran Piperović u intervjuu za „Dan”, osim o radnom angažmanu i problemima sa kojima se susreće u toj nimalo zahvalnoj profesiji, osvrnuo se i na život na relaciji u dva njemu posebno draga grada, Podgorice i Ulicnja. Izrazio je bojazan da je Ulcinj u kulturološkom smislu izgubio ono najvažnije, a to je crnogorski duh. Govori i o prijetnjama i drugim preprekama kojima su izloženi advokati, kao i o rizicima kada se nađe u ulozi branioca najtraženijih crnogorskih kriminalaca. Piperović objašnjava da nijesu advokati ti koji traže klijente i biraju koga će da brane, već je obrnuto, a da oni samo rade svoj posao.
•Kako komentarišete sve češće prijetnje, pritiske i uvrede na račun advokata?
– U društvima gdje još nijesu „poslagani” civilizacijski stavovi i kriterijumi u pogledu vrednosnih sudova i uloga pojedinaca u obavljanju društveno odgovornih poslova, gdje spada i advokatura, dešavaju se stvari koje su i implicirale Vaše pitanje. Izvinite, da li mislite da je ovo pitanje moguće postaviti u uređenim državama? Ne, svakako. Da li ima krivice i nas advokata? Svakako. U Crnoj Gori je izgleda normalno, a ja sam to u više navrata doživio, da kod, recimo, odbrane počinioca za krivično djelo ubistva rodbina oštećenog iz publike u sudnici, u hodniku suda, na ulici najgrublje vrijeđa, psuje, prijeti samo zato što radiš svoj posao. I zbog toga ne budu ni upozoreni od strane države. A budu podržani od strane dobrog dijela građana. I to postaje obrazac ponašanja. Ti se ljudi, valjda, postide kad njima bude potrebna pomoć advokata. To postaje društveno prihvatljiv model, što je neprihvatljivo. To otežava rad advokata. Najopasnije je što se o tome ne priča. Ćuti država, nevladin sektor.
•Jedan ste od advokata koji je doživio prijetnje, a zbog posla kojim se bavite primorani ste i da prihvatite obezbjeđenje. Kako je raditi u takvim uslovima?
– Ovo pitanje je vezano za prethodno. Prijetilo mi se na razne načine. Do toga da mi je život ugrožen zato što se nekome ne sviđaju moji branjenici. Kao da ih ja tražim. U vezi toga sam pozivan u MUP. I sada sam u kontaktu sa inspektorima za krvne delikte. Eto što može snaći čovjeka koji samo radi svoj posao i ništa više. Ali, bukvalno, nikada mi se nije desilo i ne može mi se desiti da uđem u takozvnu „sivu zonu” i pokažem interesovanje za nešto što je više od onoga što su dokazi i činjenice vezane za predmet. I to najbolje znaju lica koja branim. Ali uvijek moraš da računaš na nečiju ludost, zlobu, izvrnutu svijest koja rezultira izvrnutom percepcijom i za tili čas ti postaješ meta. Svjestan sam da u ovom društvu ako malo odskočiš od prosjeka postaješ targetiran i predmet si podmetnja, namještanja i svega drugog što ti otežava normalan rad.
•Kako komentarišete činjenicu da se 90 odsto optužnica Specijalnog tužilaštva vraća na dopunu. Jedna od tih je i ona u predmetu „Telekom” gdje vi zastupate optužene?
– Optužnice su otkad se pišu vraćane onima ko ih je napisao. Bilo je i mojih koje nijesu prošle na kraju suđenja. I toga će biti uvijek. Ništa neuobičajeno. Važno je da postoji dobra volja i zakonit način da se pravda ostvari. Ljudi iz Specijalnog tužilaštva su profesionalci i rade svoj posao. Branioci svoj. U toj „borbi” ništa ne smije da bude lično. A pravna borba je nešto što treba da inspiriše obje strane. Ja sam često preoštar, ali iza te oštrine (pravne) nema loše namjere. Sve je podređeno interesu klijenata i istine. Moje iskustvo sa specijalnim tužiocem Katnićem i njegovom etikom je pozitivno u smislu časnosti i profesionalizma. Ovaj moj stav mnogima se neće dopasti, ali to nije moj problem.
•Kako vidite odnos Advokatske komore Crne Gore prema advokatima?
– Ne želim da komentarišem ovo pitanje. Bolje je za sve.
•Početkom naredne godine ističe mandat gotovo svim čelnicima u pravosuđu. Na koji način se može prevazići najavljena kriza?
– Ne znam kada kome ističe mandat, niti me to zanima. Vi ste korektno postavili logično pitanje koje će, pretpostavljam, otvoriti i polemičku borbu u parlamentu. Pretpostavljam da institucije i politički odgovorni pojedinci imaju spremne odgovore i personalna rješenja. Sve to me ne dotiče.
•Branilac ste Igora Vukotića, kojeg su policija i tužilaštvo označili kao vođu jednog od najozloglašenijih klanova. Da li ste u konatku sa njim i kako komentarišete optužbe koje su mu stavljene na teret?
– Kao branilac Igora Vukotića sve što sam imao da kažem rekao sam na ročištu za potvrđivanje optužnice. Ovdje mogu da ukratko ponovim. Ne postoji ni najmanji dokaz da je moj branjenik počinio ono što mu se optužnicom stavlja na teret. Apsolutno tu nema ništa. Javnost je na tom ročištu bila isključena i neću da detaljišem, niti da sopštavam pojedinosti i detalje. Ako optužnica bude potvrđena, biće prilike.
•Živite na relaciji Ulcinj–Podgorica. Da morate da izberete između ta dva grada, koji bi pobijedio?
– I Ulcinj i Podgorica. Ulcinj je grad mog odrastanja na Pristanu, tik uz Malu plažu. Mojih gimnazijskih dana i svega onoga zbog čega se neki grad voli. Konačno, Ulcinj je moj zavičaj. Kojem ću se, kad sve oko mog profesionalnog angažmana prođe, vratiti, ako budem zdrav. I živ. Ali, kad sam već kod Ulcinja. Ulcinj je, nažalost, nešto i što nije bio ranije. Neko je sve uradio da bude što manje životno crnogorski. Na primjer. U Ulcinju nema više ulica sa imenima crnogorskih partizana. Nema crnogorskog radija. Nema, što je važno, crnogorskog folklora. Bilo je KUD „Boško Strugar”. Sa koreografijama, i crnogorskim, i albanskim. Sada prvih nema. Drugih je bilo, kako i treba, od kraja 50-ih do višestranačja. A od višestranačja nema prvih. Na lokalnoj TV Teuta nikada, ali nikada, što je nevjerovatno, nije se pojavio pjevač u crnogorskoj narodnoj nošnji da otpjeva pjesmu. Makar da su pustili neki stari snimak Ismeta Krcića. Zašto ovo pričam? Prosto je nevjerovatno, kako za neke stvari, koje su naizgled nebitne, a u suštini su veliki indikatori za nešto što pametan vidi, pojedini albanski političari, a jedan posebno, nemaju sluha. Nemaju onaj prefinjeni osjećaj koji ti šalje impute da se jedan dio građana osjeća, makar, kulturološki izolovan u rođenoj zemlji. U kojoj ti za novac države tražiš akciju za svoju manjinu, na kojoj si slijep, u svojoj životnoj mikrolokaciji, za druge. Recimo, iz domena kulture tamo se ništa ne dešava (ljetnje predstave u Starom gradu su izuzetak) što bi ukazalo da tamo žive Crnogorci, Srbi i Bošnjaci.
Namjerno sam se zadržao na nivou kulture da ne bih ulazio u sferu politike i ovdje tretirao naglo oslobođenu nacionalnu energiju kod nekih, koja se ogleda u faktu da su se neki sjetili, a ćutali su od Berlinskog kongresa do višestranačja, kako je Ulcinj Crnoj Gori pripao mačem.
Te zaludne i žalosne i nepoštene priče prema ovoj državi izgleda nikada neće proći. I one ne pokazuju ništa drugo do jedno – da neki, koji mimo ostalih (mislim na pojedince) vole Ulcinj, a mrze državu. Sa ponosom ističem kako je Ulcinj, uz Podgoricu, Nikšić, Cetinje i Bar, najstariji crnogorski grad. Grad svih onih koji ga vole, podjednako kao i Crnu Goru.
Podgorica sa okolinom, zavičaj mojih roditelja. Zavičaj moje djece i unuka, iako se ja svakodnevno trudim da im Ulcinj u srca utjeram. Grad mojih profesionalnih uspjeha, divnih prijatelja i ličnih i porodičnih lomova, kroz jedan već poznati slučaj. I grad iz kojeg ću poći kada više profesionalno nikome ne budem potreban.
•Poznato je da čitate puno. Da li je ta strast nužna u društvu gdje se sve manje cijene intelektualne vrijednosti i afiniteti?
– Dobro ste primijetili. Ovdje je to preporuka za Ništa. I to tako i treba posmatrati. Čovjek radi na svom obrazovanju iz afiniteta, želje za novim saznanjima i traganjem za nepoznatim. I to je dovoljno. Ali. Vi osjetite u nastupima pojedinaca, visokorangiranih u hijerarhiji vlasti da su, želeći da budu ponekad i obrazovani, u odgovorima u stvari polupismeni. Čovjek čita sebe radi. A pametnom čovjeku uvijek treba na umu da bude jedna stvar, a to je – da je oprezan i da zna da prikrije ono što ne zna. Nekima i uspijeva.
Trenutno čitam knjigu „Moj život” od Lava Trockog. I toplo je preporučujem svima.

---

Završio rad u državnim organima
•Ostajete li i dalje pri stavu da je za Vas završen radni angažman u državnim organima?
– Da. Ima puno talentovanih mladih i obrazovanih, treba im dati šansu. Posebno onima koji ne nose u sebi virus koji se ogleda u faktu da neki koji su tek stupili na dužnost (imamo svjež primjer) „ubiše” povazdan o istoriji (koju ne poznaju), ne baveći se konkretnim poslovima.
•Za kraj, preporuka mladim advokatima.
– Budite svoji. Slijedite svoje nagone. Učite, čitajte i budite posvećeni poslu. Uspjeh i sreća će sami doći.