- Pi­še: Če­do­mir An­tić

Donijeli su rezoluciju. Hvala Bogu! Da ne žive više u laži. Treba da se zna: na ovom svijetu postoji jedan narod bez predaka. To su Crnogorci Mila Đukanovića. Crnogorci, vi jedina manjino koja ima svoju državu, vama su neki dan umrla oba đeda, a sa njima i obje babe. Njihova smrt, ona druga i najstrašnija – kada mrtve zaborave – dogodila se vašom voljom. Uz njih, nestali su svi vaši stari do Nemanje i njegovi stari do Bodina, Vojislava, Petra i Vlastimira. Možda vam to nije drago, ali sa njima nestala je i fatalna Jakvinta, tako bitna Milu i Acu Đukanoviću, tako značajna vašim Heroditama od Jagoša Jovanovića do uzornih Crnogoraca Šerba Rastodera i Milana Šćekića, Barskog ljetopisca. Ali, ne brinite – dobili ste novog đeda – Savića Štedimliju i babu Sekulu Drljevića. Imate i pratetku – „oca Domov’ne“ Antu Starčevića. I ovaj potonji je učinio da mu preci umru – otac Jakov (unijata) i majka drevnog, hrvatskog, imena Milica. Imate i teču, i neka vam bude na čast s njim. Ime mu je slavno, nosio ga je najveći vojskovođa u tridesetogodišnjem ratu – švedski kralj. Zvao se Adolf.
Niko ne smije da izda svoju državu. Tačno je to. Uvijek dođemo do tog časa opjevanog u „Gorskom vijencu”, kada „ja rvah,a ti izdade“. Tako je i kralj jedne malene zemlje u kojoj su Srbi činili 90 odsto stanovništva izdao svoju zemlju i pobjegao, ostavivši narod i vojsku na cjedilu. Narod je kasnije, a i baba Sekula je bila poslanica te skupštine, legitimno i demokratski odlučio da se Crna Gora prisajedini zemlji za koju su tada svi od reda vjerovali da je njena matica. Ta zemlja je Srbija. Srbija baš i nije podsticala pokrete u prilog neposrednom ujedinjenju. Podsjetiću: tri četvrtine srezova Bosne i Hercegovine proklamovalo je neposredno ujedinjenje sa Kraljevinom Srbijom, srpska vlada i Narodno vijeće u Sarajevu (koje su vodili i većinom činili Srbi) spriječili su zasjedanje skupština u Banjaluci i Sarajevu, koje bi proglasile neposredno ujedinjenje. Slično je bilo i sa Dalmacijom koja je od Zagreba tražila što hitnije ujedinjenje nepriznate Države Slovenaca, Hrvata i Srba. Budući ugrožena od Italije, zvanična Dalmacija najavila je da će se sama ujediniti sa Srbijom.
Gdje bi Crna Gora 1918. godine, ako ne u jugoslovensku državu? Da li je imala alternativu? To su znali i kralj Nikola i zelenaši. Zato su stalno spominjali „prćiju“. Neko je tu htio novac, neko unosne položaje. Pa zar ih nisu dobili? Koliko je članova dinastije Petrović–Njegoš odbilo obeštećenje koje im je punudila Kraljevina SHS? Penzije su dobijali do 1945. godine. Da li bi se ovakva Crna Gora razvila od državice čiji je najveći grad arbanaška Đakovića, sa Kotorom kao najzapadnijim primorskim gradom. Okružena Srbijom ili u boljem slučaju Srbijom i Albanijom. Gdje bi Crna Gora bila bez iskustva Zetske banovine, bez povlašćene i u najvećoj mjeri pomagane republike socijalističke Jugoslavije? Radna hipoteza je da je solidarnost zbog zemljotresa više učinila na privrednom razvoju Crne Gore nego svi Petrovići-Njegoši zajedno.
E tu Jugoslaviju, koja je Crnu Goru unaprijedila, formirala, omogućila da joj najbolji sinovi i kćeri odlaze u Beograd na škole, a ne u Argentinu na rad, sadašnji podgorički režim je izdao jedno desetak puta. Od Haške deklaracije i povlačenja oficira i vojnika iz Srpske Krajine i iz drugih krajeva izvan granica Crne Gore, do Ustava iz 2007. i asimilatorskih zakona. Da li ima makar i jedne zemlje na svijetu koja ne slavi velike tekovine Prvog svjetskog rata – rata u kome je demokratija trijumfovala nad militarizmom? Slave ga čak i gubitnici, iz današnje perspektive imaju i razloga. Ima samo jedna država koja, nakon što je usvojila babu i đeda, pokušava da promijeni prošlost. Ali, mogu li izdajnici biti izdani?
Ako mogu, onda hajde da se do kraja raskusuramo. Da vidimo ko šta kome duguje. Ispašće, bez sumnje da ovakva, Đukanovićeva Crne Gora duguje Srbiji bar desetak milijardi dolara. Pošteno bi bilo da taj dug vrate, a najbolje bi bilo da ga isplate onom ko je u Crnoj Gori danas i prethodnih sedamdeset i sedam godina obespravljen i ugnjeten. Vratite novac srpskom narodu u Crnoj Gori ionako mu dugujete mnogo, a u identitetskom i državotvornom smislu, dugujete mu SVE.
Ne bi ugođaj bio potpun da se nije oglasio i poslanik Bošnjak. Bošnjački političari u Crnoj Gori su tek zabrazdili. Svoju naciju učinili su dijelom režima, crnogorska nacija makar za sebe može da kaže da je „režim“. Ovi čak nisu ni to. Veli, Jugoslavija nije priznala bošnjačku naciju. Pitam: kako da je prizna? Pa izmislili ste je 1993. godine. Godine 1918. mislili ste da ste Turci ili Srbi muhamedanske vjere. Đukanović bi trebalo da razmisli o iskrenosti bošnjačkih saveznika, eto oni se još uvijek nisu odrekli muftije koji je na Podgoričkoj skupštini glasao za uključivanje Crne Gore u Kraljevinu Srbiju. Nisu se ni ogradili od svih onih poslanika muslimana koji su se tom prilikom potpisali Ćirilicom.
Pored ovih besmislica, režim Mila Đukanovića nastavio je i sa progonom demokratske opozicije. Nacija podmlađena „rezolucionarnim liftingom“ počela je najnovije doba hapseći Crnogorca Nebojšu Medojevića. Uhapšen je bez ukidanja imuniteta... Šta da se radi, to su tradicije.
(Autor je istoričar i docent na Filozofskom fakultetu
u Beogradu)