-Piše: Milisav S. Popović

Miris ljudi... vonj zle namjere što se odvojila s kože i zagrabila kroz šumu do njega, učinila je da sastruže sopstvenu čapru i krene da bježi, iako bi se najradije vratio da ih proždere i raskasapi. Ali, bilo ih je previše... i nosili su srebro. Dosta srebra. Nakovanog na držala. E, od tog mirisa ga je spopadala muka... od tog zvuka u nozdrvama mu se bježalo... do dubina pakla, ako treba. A noć je bila teška i reska... natopljena salom tmine pod zebnjom od punog mjeseca. Divno ukomponovano crnilo... povoljno za mučenje, ritmično za crkavanje. Bez greške u napjevima. Taman onako kako bi se smrt nekom bez izvinjenja u pleća zaplela... da pritom ne sklizne sa pršljena, i ostane zadovoljna - tako upletena.
Takva je bila večer... a on je trebalo da bude smrti večera.
* * *
Grabio je put kula. Sila od zvijeri što znade od tihote da bude tiša... zastao bi tek toliko da onjuši zrak - dok mu se zubi i čekinje na leđima ne probude... nakostriješe i od bijesa izlude.
„Ljudi... još su daleko... ali će stići... Ko god me ovakvog stvorio... bolje bi ti bilo da me večeras sačuvaš... Noćas mi se ne umire...” - urliknu od prinesene mu sudbe.
Iznad proplanka se nalazila utvrda. Napuštena... prepuna tragova od bogodavnih užasa, kada su demoni pojeli mnoge od dvonožaca... Ostala oronula... ali i dalje strahotna... kruta... i žedna da se otvori svima. Gladna novog pokolja.
Jedino mjesto gdje vukodlak može očekivati da se sačuva... donekle makar da se pričuva. Previše je tamo skeleta... a premalo uteklih stopala.
Stigao je do zidina... pa se kandžama zakačio za listu od izlivenog kamena... i krenuo da se pentra. Do vrha.
Bio je snažan... istina... Uplašen... jašta. Opasan... kao niko do tada!
Ali i samotan.
Nesrećan. I zbog toga spreman da se ne preda.
* * *
Dok mu je kalem sa prelomljenog vjetra mrsio krzno, oči su mu poslale vid daleko... nisu morale da idu predaleko. Sa kule je jasno vidio:
Njih pedeset... i koji više... dolaze spremni... Stići će brzo... - i poče da reži.
„Dobro došla zvijeri...”
Skoči i izvi se, glas ga prenu... put njega se zaputi, čeljustima krenu... razjapljena gubica škljocnu... Imam te! - pomisli u trenu.
Ali se zubi bez otpora sklopiše... na jeziku samo vazduh kleknu... Meso od ničeg otkinu... nečemu što ne pripada ničemu.
Ali kako?... Kud nestade prokletnik što mi se kurvinski primakao?
„Ne trudi se...” - nešto iz tmine mračnije izmače - „... na mene ne možeš, sve dok ti se ne prikažem”.
„Ko si ti?”
„Atva.”
Pljuvačka mu grlo zastruže. Kako je moguće?
* * *
Samo je vukodlak kadar da vidi sjenu sjaja iz očiju atve... ni mjesec tome nije vičan. Ali ni vukodlak, niti bilo koja druga zvjerina nije vidjela kako atva zbilja izgleda. Smatra se najljepšom prikazom koja je moguća... toliko divna da se od ljepote do kosti iskorubaš... Kako i neće, kada je u pitanju duša serafimska. Treba da ih umre na hiljade, da bi se tek jedna uzdigla... povampirila.
Više ga nisu morili glasovi konjanika... što su se utvrde dočepali - sa srebrnim kopljima i dugim mačevima... sada ga je svaka kost boljela...
„Stradaćeš...” - reče atva - „Stradaćeš od srebrnog oružja”.
„Neću biti jedini...“
„Ali ćeš umrijeti...“
„Hoćeš li se prikazati?“
„Sagoreću te ako me vidiš...“
„Bolje... nego da me ljudi iskasape...“
„Dobro...“ - i atva se odade.
* * *
Svi cvjetovi, zorne boje i svjetlosni mirisi... ne bijahu ravni toj ljepoti.
I bješe istina... od nje se gori.
Dok su se ljudi u kricima stropoštavali sa zidina - prije nego bi zemlju dotakli, u prah bi spapunjali... Zvijer je i dalje stajala na kuli, zagledana u istinu o nevjerovatnoj divoti...
Plameni jezičci su je već napola pojeli... još je malo falilo da izgori.
Vukodlak prozbori:
„Nešto bih da te zamolim?“
„Reci...“
„Mogu li da te zagrlim?“
*
Znate li šta u hronikama ljubavi ljude najviše boli?
To što su se anđeli i demoni ljepše voljeli.
Ako misliš da si bolji... da ćeš atvu da primoliš...
... prije nego se usudiš, da te pitam...
... jesi li spreman da sagoriš?
... Na hiljade će mesa doći i proći...
... ali samo jedan postoji.
Od njega zagrljaj ne prolazi.
(Autor je književnik)