-PIŠE: MR RADOVAN FEMIĆ

Komunikacija na relaciji nastavnici istorije – zaposleni u muzeju izuzetno je važan činilac uspješne organizacije učeničkih posjeta. Konkretan korak u tom smislu je i dogovor nastavnika i zaposlenih u muzeju oko strukture posjete, njenog sadržaja i postavljenih nastavnih ciljeva. Na taj način se posjeta muzeju integriše u nastavni proces, postajući njen sastavni i važni dio. U suprotnom, posjeta muzeju se svodi na izlet, bez osobne nastavno-obrazovne relevantnosti. Praktična svrha sastoji se u sledećem: da pomogne učenicima da se na pravi način snalaze u muzejskom prostoru, da prepoznaju značaj muzejskih postavki, da kritički sagledavaju izložene predmete, upotpunjuju vlastito istoriografsko znanje i razvijaju kulturu adekvatnog odnosa prema instituciji muzeja.
Da bi navedeni ciljevi bili realizovani na potpun način, najbolje je imati odgovarajuće, specijalizovane školske muzeje. Sam termin školski muzej odnosi se na zbirku predmeta, dokumenata, fotografija itd, koje su prikupili učenici, njihovi roditelji i nastavnici, sakupili ih u školi, opisali, katalogizovali, i, ukoliko prostorni uslovi to omogućavaju – izložili u posebnom prostoru. Muzejska zbirka nastala na ovaj način predstavlja rezultat aktivnosti svih članova određene školske zajednice, tako da je učešće učenika u njenom stvaranju od izuzetne važnosti.
Školski muzeji se nekada osnivaju u znak sjećanja na ljude koji su imali važnu ulogu u kraju u kojem se škola nalazi. Centralni kriterijum, koji mora biti odlučujući pri formiranju školskog muzeja jeste primjenljivost i značaj muzeja u odnosu na školske potrebe. Tako se, u praksi, može dogoditi da neki predmet nema osobenu relevantnost za profesionalni muzej, ali da ima poseban značaj za konkretnu školu i istorijske okolnosti koje se za nju vezuju.
Školski muzeji najčešće nastaju prikupljanjem predmeta iz prošlosti, s područja neposredne okoline škole. U skladu sa rastom zbirke, radoznalost svih koji su uključeni u proces konstituisanja zbirke takođe raste. Zbirka se, po pravilu, odnosi na kraj u kojem se škola nalazi, prilazujući na taj način njegovu istoriju, naspram istorije cijele zemlje.
Da bi se oformio školski muzej nije dovoljno samo prikupljati predmete iz prošlosti, već je veoma važno napraviti njihovu katalogizaciju, i prikazati ih u okviru stalne ili povremene izložbe. Sve ove aktivnosti zahtijevaju puno angažovanje učenika. Stepen učeničkog učešća u tom procesu zavisi od njihovog uzrasta, znanja i vještina. Mlađe učeničke kategorije moguće je uključiti u proces traganja za predmetima, dokumentima, fotografijama, riječju – mogu dati svoj doprinos upotpunjavanju sadržaja zbirke. Starije učeničke kategorije (završni razred osnovne škole) trebalo bi dodatno uključiti u opisivanje i katalogizovanje zbirke, planiranje i osmišljavanje izložbe i preuzimanje uloge muzejskog vodiča.
Zadaci ovog tipa zahtijevaju od učenika da prošire svoje poznavanje lokalne, nacionalne i opšte istorije, što će im omogućiti da „obave odabir i procjenu predmeta u zbirci, kao i da planiraju izložbu” (Robert Stradling, Navedeno djelo, str. 156). Na ovaj način učenici razvijaju sposobnost da analiziraju i tumače pisane, vizuelne i materijalne istorijske izvore, što je jedna od ključnih vještina koja se stiče u procesu nastave istorije. Ovaj stupanj intelektualnih vještina podvodi se pod napredni nivo znanja iz istorije, a u praksi ga osvaja zaista nizak procenat učenika.
Školski muzej može da doprinese uspostavljanju korelacije između istorije regiona kojoj škola pripada, naspram nacionalnih i međunarodnih događaja od šireg značaja. Pozitivni efekti ove dimenzije registruju se kroz uvjerenje da mnogi značajni događaji učenicima mogu biti predstavljeni kroz primjere koji su im emocionalno bliski, i zbog toga i konkretniji. Takođe, ovim putem moguće je i dokazati da se istorija ne odnosi samo na velike događaje koji su opisani u udžbenicima, već i na svakodnevni život svugdje, pa i u mjestima koja su udaljena od velikih centara. „Na ovaj način prošlost prestaje da bude anonimna, već se odnosi na stvarne ljude”, jasan je Robert Stradling. Ova vrsta muzeja posebno se može upotrebiti u svrhu realizacije vannastavnih aktivnosti. Školski muzej može postati polazna osnova za dalje istraživanje zainteresovanih i nadarenih učeničkih grupa.(KRAJ)