-Piše: Darko Jovović

Družeći se sa Ratkom Deletićem sticao sam utisak da je on sve što je uzimao od života nastojao da vrati svom zavičaju. A bio je majstor da okupi zavičajce, naročito one u Podgorici gdje je i proveo najveći dio svog života. Činio je to kako bi upotpunio svoju duhovnu misiju, iako je uvijek živio nezbrinuto i oskudno. A živio je razapet između realnog života i potrebe i želje da Vasojeviće digne do nedokučivih visina. On je pokazivao uznemirenost koja se prenosila na čitavu okolinu zbog urušavanja tradicionalnih istorijskih i duhovnih vrijednosti na prostoru Vasojevića. Borio se protiv otuđenosti, neznanja i nametanja da se svijetu predstavimo u svijetlu koje odudara od genetskog koda viteških Vasovih potomaka. Zato je uz neumorni istraživački rad, od pjesme do proznih štiva, od novinskih tekstova do istorijskih knjiga, ispisivao svojevrsni životopis o Vasojevićima. Dugačak je spisak svih knjiga koje je priredio i objavio u želji da od zaborava otrgne sve ono što zavređuje pažnju i po čemu su se Vasojevići prepoznavali u kulturnom i civilizovanom svijeti. Ako tome dodamo brojne okrugle stolove, naučne skupove na kojima je učestvovao i, boreći se protiv falsifikata, iznosio istorijsku istinu o svom narodu, onda se slobodno može reći da je njegova uloga u sveukupnom predstavljanju Vasojevića zaista nemjerljiva.
Sjećam se kako je svoje brojne besjede započinjao kineskom poslovicom: „Putniče, ako jednoga dana, negdje u dalekom svijetu izgubiš svjetlost zavičaja, znaj nikada nećeš progledati”. To je bio njegov zov za odbjegle. Njegova molitva da se vrate tamo gdje su prvi put čelom na zemlju pali. I u obimnom pjesničkom djelu Ratko Deletić je najviše stihova posvetio zavičaju. Za njega je zavičaj bio iznad svega. Vremenom se na njegovoj duši taložila tuga i gorčina zbog toga što su ga u rodnoj grudi sve više dočekivali presahli izvori ljubavi i topline. Što je na putu do rodne kuće morao da korača zaraslim putevima i da oči prislanja na srušene zidine. On se, pišući o Vasojevićima, pribojavao novih ishodišta. Zato se i pitao:
Gdje je kuća što zidaše braća,
Njiva kao srce. Kao kamen ote.
Ne boj se duša se nebu vraća
Vjerni tragači sve to osmotre.
Ratko je u svojim pjesmama naslutio da će prostor ispod Komova ostati bez stanovnika. Strepio je za rod svoj. Sjećam se kako mi je jednom rekao: „Vala je ovo, baćo moj, možda i mnogo što svašta nešto pišem, ali ja to radim jer se plašim da će nas neznanje još više raseliti”. Tako su i njegove pjesme, kako su godine prolazile, sve više dobijale obrise strepnje. O tome svjedoče i njegovi stihovi.
Vučji trag usamljen vreba,
Na leđima nosim vojnički ranac,
Sjenko očeva iznad glave, neba
Gdje mi je grob, kamen stanac.
Ratko je često postavljao pitanje: „Gdje ću sa riječima”. Govorio je: „Usamljenost je teža od istine”. Boljeli su ga odlasci iz zavičaja u kom je, kako je primjećivao, i „smrt stala”. Željan topline zavičajne, momačke i djevojačke pjesme, Deletić je u potrazi za toplim domom punom čeljadi, napisao mnoštvo stihova u kojima kuća egzistira kao najznačajniji činilac za dočaravanje otuđenosti. Iz njegovih kuća izbija strah za naše sjutra. Otuda i njegova zbirka poezije „Otvori vrata kuće”.
Suočavajući sa njegovim pjesmama, prisjećam se kako mi je jednom prilikom, dok mi je za štampu priređivao knjigu „Zatvorene kuće”, kazao da mu nema ništa teže od pomisli da mora da zaključa očevu kući kad odlazi iz Gračanice.
Međutim, pri poslednjem odlasku iz rodne kuću, naslutivši da mu se bliži kraj, Ratko nije zatvorio prozore i vrata. Tada je i napisao pjesmu „Ostavio sam otvorene prozore”.
Odlazim iz kuće,
Ostavio sam otvorene prozore,
Doletjeće ptica, donijeti poruku,
Ostavljam knjige, sjećanja.
Nijesam zatvorio vrata
Neka su otvorena
Možda neko dođe.
(NASTAVIĆE SE)