- Piše: Magda Peternek

Autor ovih redova, kao što ste imali priliku da se uvjerite dosad, a imate i danas je pjesnikinja, ili pjesnik, kako kome odgovara. Cijeneći svoju pjesničku riječ, smatram da imam pravo, a i potrebu da reagujem na današnje novinarstvo, koje jasno i glasno zovem huliganskim. Čast izuzecima, naravno. Mnogima je jasno zašto huliganskim, ali „bič’’ svakog utorka mora da „odradi’’ svoje, a ja mu moram izaći u susret. Šta ću, moj je. Pa da krenemo polako.
Obično huliganima nazivamo „navijače’’ sportskih klubova. To su oni koji pokazuju prije svega mržnju, a ne ljubav prema svom klubu, i sportu u cjelini. Rulja koja neobuzdano, ali svjesno srlja u nasilje, agresivnost i prostakluk. Opasni rasipnici bezumlja i skrnavljenja svega što sport čini njegovom suštinom, a to su viteštvo, znanje i kvalitet. Međutim, ja huligane vidim i na mnogim drugim poljima društva, a ondje gdje me njihova bahatost i nezasitost užasava jeste, dakle, polje novinarstva. Pisala sam već o tabloidima i njihovom „žutilu’’, i jasno je da svuda u svijetu oni postoje i služe za manipulaciju masama, za laž i prevaru. Politika je njihovo utočište, a odatle se granaju na razne žute strane. Međutim, generalno gledano, u civilnim društvima, u većini slučajeva novinarstvo ima informativnu i edukativnu, tj. vaspitnu funkciju. U takvim društvima mediji služe da se uz pomoć novinara stvori javno mnjenje, odnosno preovlađujući stav ili mišljenje o svemu što se u društvu događa. Kod nas (mislim na bivše republike SFRJ) stvar je obrnuta. Ne znam da li da izuzmem Sloveniju, ali pravo da vam kažem oni su se davno sami „izuzeli’’, pa ih neću dirati. Dakle, na prste jedne ruke mogu se nabrojiti mediji u kojima se novinari drže osnovnih principa i kodeksa novinarstva i koji bez obzira na stav političara obavještavaju gledaoce i čitaoce o stvarnom stanju i dešavanjima u državi i društvu. U ogromnoj su većini politička potrčkarala, koja građane dezorjentišu i skreću im pažnju sa životnih na banalne i nebitne stvari. A i što bi to radili, kad za „šaku dolara’’ (čitaj pune šake po naški) distribuiraju i recikliraju sve same laži, prevare i manipulacije. Ondje gdje još huligansko novinarstvo pravi javašluk jeste polje nepismenosti i priučenosti. Biti novinar nekada je bilo privilegija (kao i štošta, bogme), gromada je to bila od profesije. Znalo se ko ima pravo, jer ima i znanje i kvalitet da to iskaže i pokaže. Sagovornicima s tim veličinama, nije bilo lako, jer su takvi gorostasi novinarski bili potkovani intelektom, edukovanošću i posvećenošću svom pozivu. Britkog jezika i uma, nadahnuti i predani profesiji. Čitaoci koji su upijali njihove riječi, pored uživanja u njima, razmišljali su o suštini, preispitivali se i razgovarali između sebe. Istraživačko novinarstvo je bilo izazov za svakog novinara. A gdje je ono danas? Danas se pod pojmom istraživačko podrazumijeva odlazak nekog „novinarčića’’, koji ne zna gdje je „šupalj’’ na neko primitivno i bahato slavlje kod tamo neke starlete ili pjevaljke. A ako će ovaj „dubokoumni istraživač’’ malo više da se „potrudi’’ otići će do prve pijace da pita prodavca „Pošto su jabuke?’’... A možda će postaviti još „teže’’ pitanje: „Pošto su kruške?’’.
Gdje su nestali tekstovi koji oplemenjuju i nadahnjuju? Gdje su nestali tekstovi koji provociraju, opominju i podstiču? Gdje su nestali tekstovi koji raspiruju našu maštu, koji produbljuju teme i vraćaju novinarstvo na pravi put? Odgovor je vrlo jasan i bolan. Oteli su ih huligani novinarstva i rasparčali na gomili ničega, ili bolje reći istovarili na đubrište neodgovornosti. Ipak, neću da završim ovaj tekst, a da još jednom ne napomenem- čast izuzecima. Čast onima koji brane svoju profesiju, snagom intelekta i pokušavaju da vrate prije svega dostojanstvo ovom pozivu. Ima ih, ali se bojim da će ih „samljeti’’ (ako već nisu) ovi što nikada nisu pročitali tekst do kraja, a kamoli čitavu knjigu. S takvim huliganima se moramo boriti. Ja ne odustajem. Ni ja, ni moj bič. Jer huligansko novinarstvo je kič.
(Autorka je pjesnikinja)