-Piše: dr Blažo Zlopaša

Gospođo Kolinda, toliko puta mi se u životu pokazalo i potvrdilo- da život nije putovanje do određenog odredišta, nego sve ono što se na tom putu nepredviđeno može desiti. Nijesam očekivao da ću poslije iskazivanja bola za izgubljenim „prijateljem‘‘ Mekejnom, izjavljivati ljubav, na ovaj način, jednoj javnoj ličnosti, oličenoj u liku predsjednice prijateljske Hrvatske. Gospođo Kolinda, ne skrivam da spadam u Vaše obožavaoce samo zbog blistavog osmijeha, a koliko bi tek moje oduševljenje bilo da Vas iz blizine gledam i slušam, kako sa Tompsonom pjevate, naročito pjesmu „Lijepa li si“, čiji stihovi veličaju ustaštvo i Jasenovac, uz poklič „Za dom spremni“!? Pretpostavljam da je i ljepota glasa usklađena sa ljepotom osmijeha. Nemoćan sam da sakrijem izraze ljubavi i oduševljenja prema Vašem dostojanstvenom ponašanju tokom Svjetskog prvenstva u Moskvi, pogotovo kada ste u svlačionici sa polugolim fudbalerima Hrvatske pjevali pjesme kontroverznog autora Tompsona. Jedna od najljepših scena na stadionu u Moskvi je zagrljaj sa francuskim predsjednikom Makronom, koji se jedva iščupao iz Vašeg zagrljaja. Lijepa Kolinda, moje obožavanje zasniva se na osjećanjima prema ženskoj ljepoti. Uvijek sam obožavao lijepe žene, a ako tu ljepotu krasi blistav osmijeh, onda je to dodatni motiv za iskazivanje simpatija. Izazov za smijeh može biti različit, a smijanje predstavlja jednu od najljepših karakternih osobina. Ali, iza osmijeha može se skrivati mnogo toga. Uostalom, nauka je dokazala da smijanje pozitivno utiče na zdravlje, otuda i ona kinska poslovica: „Smij se slatko da ne živiš kratko! Jedan dan bez smijeha, izgubljen je dan!“ Kolinda, Vaš nijedan dan nije izgubljen, jer Vaš osmijeh je izuzetan. Veselite se i smijete slatko, čak i na parastosima kad drugi tuguju! Moje obožavanje potiče sa aspekta moje struke, jer sam svoj naučni i stručni opus posvetio povratku izgubljenog osmijeha, tog božanskog dara kojim su, Bog i priroda, od svih živih bića, nagradili samo ljudsku vrstu. Onaj ko čovjeku povrati izgubljeni osmijeh, i nadoknadi igubljeni organ, čini božansko djelo! Tim božanskim djelom počeo sam da se bavim u Švajcarskoj, a kako sloboda privatnog rada nije bila dozvoljena u Crnoj Gori, nastavio sam u državi Stračevića, Pavelića, Luburića, Bakarića, Tuđmana, pa sve do moje obožavane Kolinde koja se predala ostvarenju „tisućuvjekovnog sna“.
Draga Kolinda, ima trenutaka koji nijesu za smijanje. Vratimo se našoj ovovremenoj svakodnevici, a najbolje ćemo to razumjeti ako se prisjetimo šta je u smiraj života napisao naš nobelovac Ivo Andrić- da samo neuki i nerazumni ljudi mogu da smatraju da je prošlost mrtva i neprolaznim zidom zauvijek odvojena od sadašnjice. Naprotiv, sve ono što je čovjek nekada mislio, osjećao i radio neraskidivo je utkano u ono što mi danas mislimo, osjećamo i radimo. Unositi svjetlost naučne istine u događaje prošlosti znači služiti sadašnjosti! Toliko mi često djeluje deplasiran savjet- ostavimo se prošlosti, mislimo na budućnost.
Na veliku našu žalost, ta svjetlost nije obasjala popriličan dio naše tragične prošlosti. Zataškavanje tih događaja nije pomoglo u razumijevanju sadašnjosti! Sve je to na vrijeme završio Broz, šminkajući istoriju, kao što to čine danas njegovi učenici, koji mu podižu spomenik u gradu koji je po njegovoj naredbi 77 puta bombama sravnjen sa zemljom. Preko 2.000 ubijenih Podgoričana i Nikšićana, čiji broj nikad nije tačno popisan, u grobovima će se prevrtati, a crkva im nikad opijelo nije održala! Ako su kosovski Albanci u Prištini podigli spomenik Klintonu biće neoprostivi grijeh ako u Podgorici, pored Tita, ne podignemo spomenik i Džonu Mekejnu.
Lijepa Kolinda, vratimo se Titovoj Jugoslaviji i događanjima poslije njenog sloma. Ovih dana izjavljujete na sva inostrana zvona da ste bili neslobodni, kao i svi Hrvati, u takvoj državi. Za bečki dnevnik „Standard“, pod naslovom „Kolinda je sjenka nad Hrvatskom“, „argumentovano“ dokazujete tu „neslobodu“ Hrvata. Navodite primjere: da u Hrvatskoj nije bilo više vrsta jogurta i da kola nijesu mogla da se voze svaki dan, već „par-nepar“! Šta mislite da je u Srbiji i Crnoj Gori bilo više vrsta jogurta i da nije bilo „par-nepara“? Au, kakva državnička mudrost! Kažete da Hrvati i Hrvatice nijesu smjeli da izgovore te riječi i da se predstave ko su. Lijepa Kolinda, himna Kraljevine Jugoslavije bila je sastavljena iz tri pjesme: „Bože pravde“, „Lijepa naša domovino“ i „Naprej zastava slave“. Jedini ste u toj neslobodnoj državi poslije himne „Hej Sloveni“, intonirali svoju himnu. Mislio je Broz na vrijeme šta je valjalo činiti!? Ne daj bože da je neko zapjevao „Bože pravde“, smjestili bi ga Ranković i Krcun na Goli otok, gdje je Tito spratio Crnogorce, koji su jedni druge mučili na način kakav istorija ne pamti. Sjećam se, početkom 1980. godine, na maturskoj ekskurziji po „Vašoj lijepoj“, na Hvaru, maturanti iz Srbije, na terasi hotela, poslije večere, uzeli su gitare i nakon dalmatinskih pjesama koje su tada bile u modi zapjevali „Tamo daleko“ i „Kreće lađa francuska.“ Sudija za prekršaje kaznio ih je sa po 45 dana zatvora. Šta mislite da li je u Titovoj Jugoslaviji, u Hrvatskoj, Hrvat Miloš Žanko bio slobodan kada je izrekao istinu koju je Broz zataškao: „Moja domaja Hrvatska oboljela je od neizliječive bolesti, ustašluka, najgore forme hitlerizma i nacizma?‘‘ Šta mislite da li je Tuđmanova i Vaša nova NDH, o kojoj iz sveg glasa s briljantnim osmijehom pjevate, donijela slobodu Srbima na njihovim viševjekovnim ognjištima i kako je tu slobodu, poslije ostvarenog „viševjekovnog sna“ doživjela porodica Zec usred Zagreba? Kako je Tuđmanovu i Vašu „novu slobodu“ doživio legendarni hrvatski i jugoslovenski glumac Ivica Vidović zbog neoprostivog grijeha što je oženio Srpkinju i sa njom formirao porodicu? Proganjan, slavni Ivica, u Dubrovačkom kazalištu doživio je slom; život je okončao u velikoj bijedi! Pitam Vas da li je ta sloboda bila i sloboda za slavnog Lordana Zafranovića, koji nije mogao da prisustvuje sahrani svog oca, i preko telefona je pitao majku: „Od čega je umra ćaće?“ „Dehidrira, dehidrira je‘‘, odgovara mu majka. „Od čega je, majko, dehidrira ćaće, šta su rekli doktori‘‘, pita Lordan. „Dehidrira je, moj sine, pljujući dan i noć Tuđmana po ekranu, čim se pojavi‘‘! Da li je to sloboda gdje se s nosiocima kulture obračunava na ovakav način, a na proslavi akcije „Medački džep“u Gospiću ovacijama se dočekuje zločinac, besposleni konobar Mirko Norac, proizveden u ratnog komadanta-generala, osuđen za ratne zločine 1991. zbog likvidacije 40 civila? Sva ovakva „slavlja“ nezamisliva su bez prisustva crkvenih velikodostojnika.
Kakva li je to sloboda u kojoj se slave zločin i zločinci? Sloboda jeste, ali za ubice porodice Zec. Ubica Merčep uživa u hrvatskim banjama, a Vi, Kolinda, pričate po svijetu da ste bili neslobodni u onoj Jugoslaviji, u kojoj, između ostalog, nije bilo više vrsta jogurta! Sve se to, lijepa Kolinda, dešava po onoj Andrićevoj (vjerovatno da nobelovac nije mislio na vrste jogurta) zato što svjetlost nije obasjala popriličan dio tragične prošlosti! Osvjetljavanje su sprečavali ne samo Broz i Hrvati, nego i Srbi na svoju štetu. Crna Gora to čini dostojanstvenije! Ovih dana isplatila je Hrvatima, do jednog centa, 1,4 miliona eura za „zločine devedesetih na njenoj teritoriji“, odnosno za 220 Konavljana u vojnom privremenom zatvoru u Morinju, zbog oružane pobune protiv legalne države SFRJ. Ovolika suma isplaćena je iako Morinj nikada nije bio „crnogorski logor“, već su privođena lica saslušavana,većina su bili ratni zarobljenici, a prva žrtva u Konavlima, na Grudi, bio je ubijeni vojnik JNA Medigović. Nikada niko u zatvoru, pa ni u Konavlima nije ubijen i ranjen, a u sabirnom centru u Morinju „mučeni su“ na način što su im neki podgorički i nikšićki mangupi naređivali da svi izglasa pjevaju: „Ko to kaže, ko to laže, Srbija je mala“. Jedan poznati cavtatski ugostitelj krio je teglu s medom od ostalih zatvorenika u tom „mučilištu“. Kotoranin Ivo Menzalino, kuvar, udario je kutlačom jednog privedenog zato što mu je krao hranu iz kazana. Zbog te kutlače raspisana je crvena potjernica Interpola, a Ivo se godinama krio da zbog „zločina s kutlačom“ ne bude isporučen Hagu.
Sačekajmo da vidimo, lijepa Kolindo, kolika će nadoknada biti porodicama članova nikšićke i šavničke grupe umorenim u zloglasnoj „Lori‘‘ gdje su im sjekli uši vadili oči...Gospođo Kolinda, u „Lori” se ponovila povijesna scena iz Jasenovca kada je ustaša jednom starcu odsjekao uvo, zatim nos i upitao ga: „Da li te boli!?“ Starac je odgovorio: „ Samo ti radi svoj posao!“ Taj „posao“ odrađen je u Lori. Ostaje nam da vidimo kako će, poslije obeštećenja „mučenicima“ iz Morinja zvanična Crna Gora reagovati zbog u najvećim mukama umorenih Crnogoraca, ubijenih u Čepikućama i Osojniku?