-Piše:Budo Simonović

Pavle Bučaj se posebno sjeća potresne priče babe Marije koja je našla mrtve i mecima unakažene sinove Milana i Vukašina. Njihov otac, Marijin muž Ilija, nije trenutno bio kod kuće – da li baš slučajno, baš tog dana je bio pozvan na neko saslušanje u komandu u Nikšiću.
Kako i priliči, zlosrećna majka Marija je pozvala kuma Milana Popovića da joj pomogne da mrtve sinove donese u kuću i pripremi za sahranu, ali je on odbio pravdajući se da ga boli ruka. Onda je i nezvan priskočio i pomogao joj Vojin Gardašević, sin Gospave Gardašević koja će, kako je već opisano, potom sa ćerkom stradati pod nerazjašnjenim i sumračnim okolnostima.
– Svima je, naravno, odmah bilo jasno da su Vukotići pobijeni na pravdi božjoj – veli Pavle Bučaj – oni nijesu bili nikakvi zločinci niti neprijatelji partizanski, tim prije što su im u partizanima bili brat i dvije sestre koje su pod partizanskom zvijezdom petokrakom poginule. Kako su mi pričali baba Marija i ostali, mjesec dana kasnije došao je i neko iz štaba partizanskog sa Trubjele u njihovu zlosrećnu kuću – kazali su mi i ime, ali sam ga, nažalost, zaboravio i Iliji i Mariji otvoreno priznao da je u pitanju bila velika greška i slaba procjena, da su njihovi sinovi nevini stradali. Sve to je, naravno, bila slaba utjeha za njihove ojađene roditelje i porodicu jer „mrtvu glavu ne diže iz groba...”
– Ozna i Odbrana su Milana i brata mu Vukašina smatrali odmetnicima – piše Milorad Mišo Vujović opisujući pogibiju braće Vukotića u svojoj prije koju godinu objavljenoj knjizi „Bezdani” – dok su za Broćančane bili mladi i bogati stočari. Na dojavu, likvidirala ih je jedinica KNOJ-a pod komandom Ćetka Mitrova Vojičića 10.9.1944. godine (Vukotići su nesumnjivo pobijeni 14.oktobra 1944, napomena B.S.) u kamene grede iznad dola Popovića. Kad su ubijeni Milan je imao 24, a Vukašin 22 godine.”
Ne navodeći ime autora, Vujović zatim citira i stihove iz pjesme „Dvije Crnogorke” u kojoj je opjevan taj događaj i u kojoj, pored ostalih, stoje i ovi stihovi:
„A skojevka navede skojevce,
Žedna krvi u svojoj armadi
Strijeljaše dvoje čobančadi...”
Bez objašnjenja da li je Vukotićima, kako pjesma kaže, o glavi zaista poradila neka skojevka, da li se to, možda, odnosi na pomenutu Dunju Vukotić, Vujović navodi i drugu verziju o njihovoj pogibiji koja se, kako veli, „može čuti među Broćančanima” i po kojoj je u to bio upleten Drago Danjo Radev Vujović. On tu priču, međutim, dovodi u sumnju pozivajući se na izjave Kosta Rakova Baletića i njegove supruge Zorke, koji su tvrdili da je Danjo Vujović zajedno sa Kostom toga dana bio na Vilusima, dakle daleko od mjesta na kojem su pobijena braća Vukotići.
Očiglednu naklonjenost tvrdnji da su Vukotići nevine žrtve nečijeg bezumlja i mržnje, Mišo Vujović potvrđuje i citiranjem stihova iz pjesme Peka P.Gardaševića „Zemlja bez sunca”:
Dva mladića poviše Ulice,
Na pogledu od grada Nikšića,
Dva rođena brata Vukotića,
Do Milana gine Vukašine
Pored stada do Budoš planine...”
Milorad Mišo Vujović dodaje da postoji i treća verzija pogibije Vukotića po kojoj su u njihovoj likvidaciji „učestvovali i pojedinci iz porodice Baletić i Popović zbog stalnog sukobljavanja...” On pri tom, kao i u gotovo svim ostalim sličnim slučajevima koje je opisao u ovoj knjizi, izbjegava bilo kakva dalja objašnjenja o kakvim se sukobljavanjeima radilo, ostavljajući čitaoca u dilemi da li u svemu tome zaista postoji zrnce istine ili je sve plod mašte, pisca ili „rekla-kazala” svjedoka na koje se oslanja.
Sjutra: NE ZNA MU SE GROBA NI MRAMORA

Zakletva brata Janka

Kad je čuo šta se desilo sa njegovom braćom Milanom i Vukašinom, moj najmlađi ujak Janko Vukotić, istog trena je napustio partizansku bolnicu u kojoj je vidao rane i požurio u Broćanac. Tu se nad grobom braće, izgleda, zakleo da će ih osvetiti, zauvijek okrenuo leđa partizanima, odmetnuo se i započeo svoju borbu protiv onih koji su ga tako krvnički i nepravedno ujeli za srce...