-PIŠE: Magda Peternek

Volim nedjeljom da pogledam odličnu emisiju, koja traje već dugi niz godina, a zove se „Znanje imanje‘‘. Vrlo poučna i produktivna, ova tema posvećena poljoprivredi i privredi, jasno i glasno, a i profesionalno utiče i podstiče na značaj ovih industrijskih i životnih grana. Poljoprivreda i ulaganje u nju uvijek je igralo i igraće značajnu ulogu u društvenom sistemu. Bez nje ne bi bilo ni ekonomije, ni privrede, i ne bi bilo ni opstanka samog života. Znanje je, dakle, imanje, i u svakom drugom obliku i sferi društvenog života. U svim, baš u svim segmentima ono je suštinska srž svega kvalitetnog i prosperitetnog. Bez njegovog konstantnog razvijanja i ulaganja u njega, ostaje se na strani zakržljale svijsti i besmislenog bitisanja.
Međutim, svjedoci smo današnje opsade totalno suprotne realnosti od one koja bi morala biti jedina. Svjedoci smo totalne opsade neznanja. Imanja neznanja su nazivi „emisija’’ naše tužne današnjice. Okupirali su ih nikogovići, oni koji hvaleći svoje apsolutno neznanje, prije svega bahatošću ponižavaju i potcjenjuju znanje. Pritom, ne bih rekla da su to glupi ljudi (jer i glup čovjek može biti vrijedan i željan znanja), ne to su prije svega vrlo podmukli i opasni kopci i lovci na sve ono što se intelektualnom, kulturnom, dostojanstvenom, obrazovanom i naravno slobodnom sviješću može i mora zvati. Zabrekli u svom neznanju, nepismeni i oni još gori, polupismeni, napraviše na svakom tlu svoja imanja neznanja. Gazde su to onih plitkih i prizemnih misli, što se baškare „od njive do trpeze’’. Samo što taj put za njih nije dugačak, kako kaže poslovica, već je vrlo bahat i agresivno kratak. Nakupili su ovi pohlepnici svo neznanje ovoga svijeta i posijali ga na njivama prostakluka i primitivizma. Znanje je za njih samo štetočina koja „zagađuje i „uništava’’ bujanje njihove prostote. Ne znaju ti hohštapleri da znanje i pravda govore, dok neznanje i nepravda urliču. Ne znaju da znanje oplemenjuje i obogaćuje, dok će ih neznanje sopstvenim kandžama uništiti. Duboko se divim onoj Konfučijevoj izreci, trudeći da se njome i upravljam. A kako i ne bih, kad glasi „Klonim se ljudi koji misle da je drskost hrabrost, a nježnost kukavičluk. A klonim se i onih koji misle da je brbljanje mudrost, a ćutnja neznanje’’. Sjajna izreka, jer ko ne zna, a ne zna da ne zna opasan je. Mada, moglo bi se reći i ovako- da onaj ko ne zna, a misli da zna, takođe je opasan. A najopasniji je onaj koji zna da ne zna, a time se diči i ponosi. Treba se, dakle, čuvati lažnog znanja, mnogo više od neznanja. Ubijeđena sam da niko na svijetu nije jači od čovjeka koji zna. Njegova snaga je upravo u svjesnosti postojanosti njegovog znanja i upornoj težnji za napredovanjem i nadogradnjom. Jer, znanje je vrlina koja ujedinjava dvije najljepše ljudske osobine, a to su pravednost i moć. Neznanje čini njude podlim i oholim, a znanje skromnim i dostojanstvenim. Ono što je još veoma važno znati jeste da je znanje vrijedno zato što ga niko ne može ukrasti, niko ga ne može kupiti, i niko ga ne može uništiti. I koliko se god gazdovani imanja neznanja trudili da pobiju ove činjenice, neće moći ove noći, a bogami ni ovog ni svih sledećih dana. Koliko god misle da su zavladali i da će vladati, kad-tad će ta imanja rasprodati. Ostaće (a ja im to iskreno želim) ono što u stvari i jesu-mali i siromašni. Siromašni duhom (džaba su im pare), jer samo znanje posjeduje bogat duh.
Zato, dragi moji, trudite se da zavolite sve ono što će vas obogatiti i učiniti punim znanja. Ostanite tamo gdje je znanje imanje. Ja njegujem te brazde. I ja i moj bič, jer neznanje i njegovo imanje su kič.
(Autorka je pjesnikinja)