Pipersko selo Đurkovići sa zaseocima Vukovići, Baći, Potpeće i Zavala iznjedrilo je značajna imena poput serdara i senatora crnogorskog Jola Piletića, prvog načelnika Generalštaba jugoslovenske armije Arsa Jovanovića, revolucionara Blaža Jovanovića...a danas nema ko ni da čita o njima u tim selima jer se stanovništvo raselilo. Osamdesetjednogodišnji Milutin Mijo Lakočević se sa ponosom prisjeća svih ljudi koji su crnogorsku istoriju učinili bogatijom, a pogotovo onih sa kojima su dijelili isto parče zemlje.
– Mi smo inače bili Jovanovići, tako da su nam oni bili rođaci, četvrti pas mom ocu. Međutim, u doba kralja Nikole kad se išlo u Vojnu akademiju nisu mogla dva brata iz iste kuće pa se moj stric preko noći prozvao Lakočević. Đed ga je, kako su nam pričali saslušao i rekao „radi šta hoćeš” i tako ostasmo Lakočevići od Jovanovića. Volim svoj kraj, tu sam odrastao i prije deset godina odlučio da se vratim da se nadišem još malo svježeg vazduha, uživam u miru i zdravini. Nema ovdje više nikoga, bukvalno se ni kafa nema sa kime popiti, to je žalosno – priča Lakočević.
Prisjetio se i da je sa 12 godina bio naučen da radi i da se snalazi, te da je bio čak i v.d. gradonačelnika Titograda, kad je grad vodio Ratko Ivanović.
– Nisam dugo bio na toj funkciji, svega tri mjeseca. Čak sam se jedno vrijeme i odupirao tome ali me je to nekako sledovalo po poslovniku obzirom da sam bio predsjednik vijeća Udruženog rada. Bilo je to najveće od tri vijeća koja su tada funkcionisala i na njegovom sam čelu bio dva mandata. Na mjestu v.d. gradonačelnika me zamjenio posle doktor Jovan Kavarić. Bila je to stvarno srećna vremena, svi su radili, borili se, doprinosili na svim poljima, sada više nije tako – priča Lakočević.
Navodi da su na sedmom kilometru od Vezirovog mosta, pa smatra da bukvalno živi u gradu dok današnja omladina na to ne gleda tako.
– Nekada u našem selu nije bilo kuće koja nije imala makar dvije krave i 20 ovaca. Moj djed je držao 300 ovaca, preko 20 govedi, pet konja, čobane, svrstavao se u najbogatije, takva su vremena bila. Ko nije imao stoke nije imao ništa. Sad je to sve promijenjeno, sad ko ima stoku i bavi se time na toga se ni ne okreću. Imamo toliko imanja koja stoje neiskorišćena, ni sijeno više nema ko da pokosi. Imamo i struju i vodu i asfalt, a opet omladini je ovo daleko. Svi hoće u grad. Mi smo vodovod uvijek imali jer smo ga sami gradili, a struja nam je slabija imamo je dok ne dune vjetar, onda je više nemamo. Asfalt po malo u zakrpama ali još se dobro drži. Najbliža nam je prodavnica kod mosta u Vranjickim Njivama. Volio bih kad bi se ljudi počeli vraćati mada mislim da će toga sve manje biti – iskren je Lakočević.
Iako ne živi na selu Rade Vuković kaže da svaki dan dođe do Vukovića gdje mu je roditeljska kuća i ističe da se nije puno toga promjenilo od kad je on odrastao u tom mjestu. Kaže i tada kao i sada svi su čekali da malo odrastu pa da se presele u grad. Jedina razlika je, navodi Vuković što su tada i do osnovne škole na Drezgi i kasnije do Gimnazije išli pješke a danas svi idu kolima ili školskim prevozom.
– Nije ni tada bilo previše đaka na Drezgi, možda četrdesetak, vjerujem da ih i sad ima toliko. Mi smo išli pješaka kakvo god da je vrijeme bilo. S tim što ako je lijepo brže smo stizali jer smo išli preko livada. Trebalo nam je nekih 15 do 20 minuta, a kad je kiša morali smo džadom što je bila malo duža relacija. Tako smo kasnije i do gimnazije, pa sam onda nabavio neko biciklo, pa motorčić, da mi bude lakše. Život na selu je tada kao i sada isti. Ako se ne baviš poljoprivredom i ne držiš stoku nemaš šta da radiš tu. Ranije su svi imali makar po dvije krave i na desetine ovaca. Moj otac ima i dan danas dvije krave i oko 50 ovaca, svako ljeto je sa njima na planinu, izdigne ih na Lukavicu i vraće se početkom oktobra. Danas bi malo ko mlađi o tome radio – priča Vuković.
Navodi da su vodu sami obezbijedili davnih dana, a da njime sada rukovodi Vodovod.
– Sjećam se kad smo radili vodovod i sprovodili mrežu sa vodoizvorišta Jama između 1978. i 1979. godine, ali to nje bilo dobro jer smo ljeti uvijek ostajali bez vode. Kasnije smo uz pomoć IRD organizacije oko 2000. godine ponovo radili mrežu sa vodoizvorišta Okno. Dugo smo sami održavali sistem ali je često znalo da dođe do kvarova, da crkne pumpa pa smo onda skupljali pare za popravku i slično, sad više o tome ne mislimo jer je Vodovod sve to preuzeo na sebe. Možda je dobro možda i ne, uglavnom to sad oni održavaju– priča Vuković.
Ističe i nespornu činjenicu da su svi datumi važni za selo - kad su dobili rasvjetu, asfalt, vodu vezani za neke izbore.
S.R.

Zemlju neprocjenjive vrijednosti prodaju za tri eura

U Vukovićima ima imanja i kuća koja se prodaju, kako kaže Rade Vuković, ispod svake cijene.
– Ranije ovdje nijeste mogli kupiti zemlju, niste smjeli ni da pitate da vam je prodaju to je bila uvreda. Cijenila se više od života i prodavala samo ako je bila kakva muka ili preša. Danas ima i toga, ne puno ali ima. Mislim da je cijena kvadrata čak oko tri eura, najviše pet, što je jako malo. Šteta je što se ljudi na to odlučuju –priča Vuković.

Pješačka tura Duklja - Vežešnik

Ovo naselje ima odnedavno i turističku atrakciju - planinarsko pješačku turu Duklja- Gornji Rogami -Vežešnik. Sa Vežešnika (612 mnv) se pruža pogled na Podgoricu, Skadarsko jezero, Rumiju, Lovćen, Garač, Spuž, Lisac, Brotnjik, Kamenik, kanjon Platija, kanjon Male Rijeke, Žijevo, Viljenicu, Hum Orahovski, Suku, Dečić...