Ključna riječ je najprije bila „kompromis”: da svaka strana nešto izgubi da bi zauzvrat nešto dobila, pa da tako svi na kraju mogu da tvrde da su istovremeno i pobjednici i gubitnici.
Nju je odnedavno zamijenila nova: „razgraničenje”, s tim što je svako čita kako mu je milo: za jedne je to podjela, za druge razmjena teritorija (i ljudi), za treće samo administrativne korekcije postojeće granične linije.
Kako god bilo, temperatura, a sa njom i očekivanja, u pregovorima između „Beograda i Prištine” poslednjih nedjelja je podignuta, na način da istovremeno daje argumente i optimistima i pesimistima. Na momente se čini da je rasplet u srpsko-albanskim odnosima i sasvim blizu, ali i da je dalji nego što je ikad bio.
Prvi je karte otvorio predsjednik Srbije, svojom iznenadnom objavom da je on za „razgraničenje”, pošto je prethodno javnosti slao poruke da je Kosovo, što se tiče Zapada, „završena priča”, da Srbija sada tamo „nema ništa” i da bi, shodno tome, makar „jedan kvadratni metar” bio dobitak - uz zaklinjanja da će se on lično boriti za interese Srbije do samog kraja.
To bi sigurno ostalo na uobičajenoj političkoj retorici, da Vučićev sagovornik u briselskim pregovorima, kosovski predsjednik Hašim Tači nije objelodanio da je i on za „demarkaciju” - i da iz zapadnih prestonica nisu počele da pristižu izjave koje su takođe bile protivrječne, stvarajući utisak da bi „razgranične” ideje dvojice balkanskih lidera mogle da budu prihvatljive, ako se oko njih zaista usaglase - i ako u tome ne pređu neke crvene linije.
Glavni problem je, međutim, što se ne zna precizno šta riječi u opticaju zaista znače. Najčešće pominjano tumačenje je da bi dio „pravno obavezujućeg sporazuma” bila trampa četiri srpske opštine sa sjevera Kosova za srpsku Preševsku dolinu gdje su većina Albanci.
Ovo, međutim, ne nailazi na jednodušno odobravanje, što znači da nema konsenzusa da li je to ne samo moguće, nego i da li je poželjno, s obzirom na upozorenja da bi se time, rješavanjem jednog problema, stvorilo mnogo drugih, uključujući tu i slične zahtjeve za „razgraničenjima” drugdje na Balkanu.
Situaciju komplikuje i to što pregovarači, Vučić i Tači, za ovakvo rješenje nemaju jednodušnu ni spoljnu ni unutrašnju podršku. Iz Berlina stižu glasna protivljenja Angele Merkel, dok je pozicija Vašingtona donekle promijenjena: podržavamo dogovor, ali on ne može da postane novo pravilo.
Nejaka srpska opozicija koja se labavo udružuje u „predaji Kosova” vidi priliku da podrije Vučićev rejting, ali to mu sigurno manje smeta od nepopustljivosti Srpske pravoslavne crkve, koja ne vidi smisao u tome da „damo nešto naše da bismo dobili nešto naše”. Za vladike SPC, uključujući i patrijarha, ne treba da se preda ono što je, gledajući realno, već odavno izgubljeno.
Primjetna je i asimetrija u pozicijama pregovarača: dok je Vučić neprikosnoven na političkoj sceni Srbije, pri čemu njegova moć daleko prevazilazi ustavne okvire predsjedničke funkcije, Tači je dotle prilično razvlašćen, pa mu je, poslije najnovijeg sastanka sa kosovskim vrhom, oduzeto pravo da na budućim briselskim sastancima pominje bilo kakvu diobu.
I jedan i drugi najavljuju referendume koji bi ovjerili njihov dogovor, ali zasad se ne zna šta je na stolu, ako nečega tamo uopšte ima, to jest da li je sve što je u opticaju i što proizvodi dosta magle nešto što zaista može da bude obostrano prihvaćeno, ili je to samo spisak želja.
Na obje strane svakako postoje prinude da se nešto suštinski pomjeri: Srbija bi da zvanično ovjeri gdje su joj stvarne granice (one ustavne uključuju cijelo Kosovo, ali srpski funkcioneri kad ga posjećuju, za to traže formalnu dozvolu Prištine) - i time otkloni zasad najveću prepreku na putu ka EU.
Glavni cilj Kosova je pak ulazak u UN, koji nije moguć bez Srbije, odnosno njenih saveznika iz Savjeta bezbjednosti, Rusije i Kine. Nezavisnost koju priznaju zapadne sile proglašena je još prije deset godina, ali bez stolice u UN kosovska država je samo neka vrsta protektorata u milosti zapadnih sila (i nepriznata od pet članica EU).
Glavna dilema je međutim da li je razgraničenje - neko rješenje. Čista etnička podjela nije moguća, mada bi u Srbiji mogla da se predstavi kao veliki i politički prihvatljiv „dobitak”. Ali šta bi bila prava cijena - da li egzodus Srba koji žive južno od Ibra (u okolini srpskih manastira koji nisu samo relikvije istorije), a kojih je više nego na sjeveru Kosova.
Pitanja je mnogo više nego odgovora, a pregovori još nisu u fazi kada bi mogla da se razvije magla oko nedoumica gdje dvije strane mogu da se sretnu i za šta mogu da dobiju međunarodnu podršku. A sem toga, nagađanja oko „razgraničenja” u drugi plan su gurnula nešto suštinski važnije: „normalizaciju”, suživot i saradnju dva naroda kojima je istorija ostavila mnogo razloga za netrpeljivost, ali još više onih za istorijsko pomirenje.
(Autor je bivši glavni i odgovorni urednik,,Politike‘‘)